“Rekli su mi neki ljudi u Tržnici da su mislili da smo mi zajedno, pošto su on i Hamo rahmetli bili iza mene, na možda dva metra iza mene. Takva je sudbina bila da sam ja skrenuo lijevo, a oni otišli do pijace. Tako da je tu u pet minuta pala granata”, prisjetio se Almir, kao i da je ubrzo čuo prve informacije o masakru, te otrčao kući da traži oca zbog predosjećaja koji je imao.

“Prvo što sam uradio, uzeo sam telefon i zvao firmu ‘Duhanpromet’, javio mi se neki portir i pitam ga ‘jesu li bili Ćamil i Hamo’, on meni govori ‘izašli su oko 20 do 12, pola 12’”, ispričao je Almir.

Ubrzo nakon toga na vrata mu je, kako priča za BIRN BiH, pokucao prvi komšija, brat medicinske sestre koja je Ćamila poslala u francusku bolnicu kako bi što prije došao na red. Almiru su rekli da je Ćamil bio svjestan svega, ali on misli da mu srce nije izdržalo zbog stanja u kojem je bio njegov prijatelj Hamo na mjestu pogibije.

“Živjeli su zajedno, bili su nerazdvojni i taj dan su i poginuli zajedno”, priča Almir, te dodaje da je istu večer dobio poziv u kom mu je rečeno da mu otac nije preživio operaciju.

On se prisjetio kako je otišao u mrtvačnicu na identifikaciju, te kako sliku pune mrtvačnice i dalje ima pred očima, ali da se sjeća samo oca, njegovih rana koje je pregledavao i noge na kojoj nije bilo proteze koju je Ćamil nosio dugo prije toga.

Haag: “To je proteza moga oca”

Po povratku iz bolnice, Almir se suočava sa prvim negiranjem zločina u kome je izgubio oca.

“Ono što me najviše zabolilo da je navečer udarna vijest na Srni bila – Risto Đogo vodi vijesti, uzeo je neku lutku i govori ‘evo šta rade, podmeću neke lutke’”, prisjetio se Almir, objašnjavajući da je u jednoj od prostorija gdje su bile sakupljene stvari stradalih u Tržnici pokraj Markala pronašao očevu protezu.

Nakog što je oca ukopao zajedno sa najboljim prijateljem Muhamedom, protezu je čuvao godinama, kako bi, kako je rekao, dokazao istinu.

“Znate da je vaš otac, znate da je ta proteza kod vas i neko vas ubjeđuje u nešto suprotno”, kazao je Almir, koji će 16 godina nakon masakra dobiti poziv da svjedoči o sumnjama o protezi u Haagu na suđenju kasnije pravosnažno i doživotno osuđenom Radovanu Karadžiću, bivšem predsjedniku Republike Srpske.

Almir je protezu odnio u prostorije Tribunala u Sarajevu, a potom odlazi u Haag na svjedočenje, koje je bilo vrlo stresno za njega. Smatra da je tada nosio sa sobom i odgovornost zbog 68 žrtava koje su život izgubile na toj pijaci.

“Da prepoznajem, to je proteza mog oca”, kazao je Almir na tom svjedočenju više puta prilikom prikazivanja videomaterijala koji su snimljeni tog dana.

Iako su Odbrana i sam Karadžić pokušali osporiti njegovu tvrdnju, slike koje su se upoređivale tada na suđenju pokazivale su da je on upravu, prisjeća se Almir, jer su rupe od gelera bile identične na obje fotografije.

Presudu Karadžiću je gledao sa porodicom u porodičnoj kući, prisjeća se on, dodajući da je očekivao najstrožiju kaznu za njega zbog zločina koji su počinjeni. Dočekao je osuđujuću presudu koja se odnosila i na snajperisanje i granatiranje u Sarajevu, u kojoj se navodi da je Karadžić pokušao da dokaže da proteza koju je uložio Almir nije proteza njegovog oca.

“Vijeće je konstatovalo da su ti argumenti potpuno neuvjerljivi i neumjesni, te je u svjetlu iskaza Almira Begića zaključilo da je nožna proteza, koja se vidi na videosnimku, pripadala njegovom ocu Ćamilu”, navodi se u presudi Haškog tribunala.

Za ubistva 68 građana Sarajeva i ranjavanje 142 na sarajevskoj pijaci Markale 5. februara 1994. godine, na doživotnu kaznu zatvora osuđen je komandant Sarajevsko-romanijskog korpusa Stanislav Galić. Dragomira Miloševića je Haški tribunal 2009. osudio na 29 godina zatvora zbog terora nad civilima u Sarajevu. Na doživotni zatvor, za terorisanje i granatiranje građana Sarajeva pravosnažno je osuđen i Ratko Mladić, komandant Glavnog štaba Vojske Republike Srpske (VRS).

“Sine, pazi, rat će i biti i proći”

Granata s Markala u Muzeju zločina protiv čovječnosti i genocida u Sarajevu. Foto: BIRN BiH

Almir priča da je njegov otac Ćamil rano ostao bez noge, ali to nikada nije želio da se primijeti niti da neko osjeti, zbog čega je cijeli svoj život nastavio raditi. Pričajući o svom ocu, Almir kaže kako ga je od rane mladosti učio da radi preko raspusta i da bude dobar čovjek.

“Ja kažem sve i danas što imam on mi je ostavio. Živim u kući svog oca, sve je to na jednoj nozi napravio i ostvario”, kazao je Almir.

Ćamilu je teško palo što tokom rata nije mogao biti od pomoći, prisjeća se Almir, jer je kaže njegov otac zbog invalidnosti bio onemogućen da učestvuje. Prisjećajući se tog perioda, Almir govori kako je otac bivao sve pesimističniji i u pogledu završetka rata i da nije imao nadu da će “izaći na dobro”.

Zbog njega je Almir iz vojske prešao u policiju, kako bi bio bliže i pri ruci za sve što im treba, dodajući da je žurio kući da im donese vodu i hranu.

“Uvijek bi me učio, ‘sine, pazi, rat će biti i rat će proći, pazi šta radiš’. Dolje u komšiluku smo imali i dan-danas imamo komšija pravoslavaca. Uvijek bi govorio ‘sine, njima je teško, idi pomozi, njima je sad teško’”, prisjetio se Almir, dodajući kako je to prijateljstvo održano i 30 godina nakon rata i da su mu te komšije bila značajna podrška u odlasku na svjedočenje u Haag.