Potragu za nestalim u Istočnoj Hercegovini otežava nedostatak informacija o sekundarnim grobnicama

Masovna grobnica, ilustracija. Foto: EPA PHOTO EPA/ELVIS BARUKCIC

Aljonka Dželetović, predsjednica Organizacije porodica zarobljenih i poginulih boraca i nestalih civila u Nevesinju, već 30 godina čeka vijesti o bratu Milenku Miloviću koji je nestao na području Mostara. Ona je prije nešto više od sedam godina Agenciji za istrage i zaštitu (SIPA) predala videozapis i spisak imena ljudi za koje vjeruje da su joj odveli brata. Kaže da se nakon toga ništa nije desilo.

“U tom videozapisu vide se akteri, njih dvadesetak, a vidi se i ime snimatelja. Dakle, postoji dokazni materijal. To je stajalo u SIPA-i tri do četiri godine zato što su učesnici sada visokopozicionirane osobe. Istražitelji su samo prebacivali jedan na drugog, ali ja sam bila uporna. Sve je predato u Tužilaštvo i već četiri godine predmet stoji u nekoj ladici i ne vjerujem da će ikada doći do kraja”, priča Dželetović.

Prema podacima Instituta za nestale osobe (INO) na području tri istočnohercegovačka grada još uvijek se traga za 111 osoba.

Dželetović vidi višestruke probleme koji prate proces pronalaska žrtava – od složenog mehanizma države, nedovoljne edukacije onih koji traže, izostanka akademske zajednice, do protoka vremena i politizacije.

“Poražavajuća je činjenica da se u cijeloj BiH još uvijek traga za više od 7.600 osoba. To je čitav jedan grad. U današnjem sistemu i savremenom dobu da ne mogu da pronađu tijela tih osoba, to je prosto nemoguće”, priča Dželetović i dodaje kako joj se čini da bi porodice nestalih trebalo da budu  “i eksperti, i istražitelji, i tužioci” te da niko drugi nema “ni snage, ni energije, ni želje da proces dovede do kraja”.

Ona smatra da dodatni problem u pronalasku nestalih predstavlja i to što tužilaštva ne pristaju na nagodbu sa onima koji bi otkrili mjesta ubistva ili masovnih grobnica.

“To ne bi trebalo da bude političko, već humanitarno pitanje. Smatram, ipak, da su srpske žrtve zanemarene. Politika je umiješala prste. Nejednako se tretiraju žrtve”, dodaje Dželetović koja je nezadovoljna i radom Instituta.

“Mi stalno tražimo od Instituta jednak tretman prema žrtvama, a oni se stalno brane da ne razvrstavaju žrtve po nacionalnoj pripadnosti, već traže sve žrtve, što nije tačno”, smatra ona.

U pismenom odgovoru za Balkansku istraživačku mrežu Bosne i Hercegovine (BIRN BiH) iz Instituta kažu odbijaju tvrdnje da su žrtve bilo koje etničke grupe zanemarene i podsjećaju da je najveći broj istražitelja koji su uposleni u Institutu lično involviran i motivisan za rad u ovom procesu, s obzirom na to da još uvijek tragaju za članovima svojih porodica.

“Prema Zakonu o nestalim osobama na osnovu kojeg je uspostavljen i djeluje i sam Institut (…) sve žrtve su jednake i traže se bez obzira na to da li se radi o pripadniku oružanih snaga ili civilu i bez bilo kojeg vida diskriminacije, uključujući etničku, nacionalnu, vjersku ili bilo koju drugu pripadnost”, kazali su iz Instituta.

Da proces pronalaska ide sporo smatra i Šerif Bojičić iz Mostara, predsjednik Udruženja povratkom za Bosnu i Hercegovinu. On kaže da je besmisleno nastaviti koristiti pojam “nestale osobe”, jer je od njihovog nestanka prošlo mnogo vremena. Ispravno je, navodi, govoriti o ubijenim osobama koje još nisu pronađene.

“Zadnjih pet do deset godina proces pronalaska je usporen ili ga nema. Ja se ne mogu sjetiti kada je posljednja osoba na području Nevesinja pronađena”, kaže Bojičić.

Dodatni je problem i to što ne mogu da pronađu sekundarne grobnice koje su, uvjeren je, nastale nakon premještanja posmrtnih ostataka iz jame Lipovače u Nevesinju 1993. godine.

“Nismo imali nikakve dojave, ali svi koji su tada radili u Ministarstvu unutrašnjih poslova u Nevesinju, znaju gdje se nalazi ta sekundarna grobnica, jer je MUP asistirao prilikom te ekshumacije. Ranije je bilo mnogo grešaka i podvala prilikom razmjena, jer nije postojala DNK analiza. Dosta tijela je ukopano pod pogrešnim imenom. Osoba koja traži svoje nestale, priželjkuje da ih nađe, pa identifikuje na osnovu odjevnih predmeta i bude ubijeđena da je to to, a te greške nikada neće biti ispravljene. Neko se tješi da je to njegov najmiliji”, smatra Bojičić.

Naglašava i da je posebno teško pronaći osobe koje su ubijane u pojedinačnim zločinima.

Prema podacima Instituta na području cijele Hercegovine traga se za još 570 osoba. Na području Trebinja se traga za još devet osoba. U ovom gradu ukupno ih je nestalo 30, a 21 žrtva do sada je identifikovana. Na području Nevesinja nestalo je ukupno 227 osoba, a do sada su identifikovane 152 žrtve, dok se još uvijek traga za 75 nestalih. U Gacku je nestalo 147 osoba, a do sada je ekshumirano identifikovano i porodicama predati posmrtni ostaci 120 žrtava.