Analiza

Ratko Mladić: Život najmlađeg oficira i najpoznatijeg bjegunca

Ratko Mladić dok dolazi u sjedište UN-a na aerodromu u Sarajevu, 6. avgusta 1993. godine. Foto: EPA-EFE/STRINGER

Ratko Mladić: Život najmlađeg oficira i najpoznatijeg bjegunca

1. Juna 2021.08:50
1. Juna 2021.08:50
Prvo jugoslovenski vojnik, a onda optuženik za ratne zločine u bijegu od pravde – danas bivši komandant Glavnog štaba Vojske Republike Srpske (VRS) Ratko Mladić, očekuje konačnu presudu za najstrašnije zločine počinjene na tlu Evrope od Drugog svjetskog rata.

This post is also available in: English (English)

Iduće sedmice – u utorak, 8. juna – 26 godina nakon što je protiv njega podignuta prva otpužnica, Mladiću će biti izrečena konačna presuda za genocid i zločine počinjene u BiH u periodu od 1992. do 1995. godine. Mehanizam za međunarodne krivične sudove (MMKS) će odrediti koja je bila Mladićeva uloga u ratu koji je odnio živote više od 100.000 osoba, i protjerao dva miliona ljudi.

Mladić je uložio žalbu na prvostepenu presudu iz 2017. godine po kojoj je osuđen na doživotnu kaznu zatvora za genocid u Srebrenici, progone Bošnjaka i Hrvata, terorisanje građana Sarajeva i uzimanje pripadnika UNPROFOR-a za taoce.

Mladić, koji danas ima 74 godine, rođen je za vrijeme Drugog svjetskog rata, u bh. selu Božanovići kod Kalinovika, nekih 70-ak kilometara od Sarajeva.

Dijete je jugoslovenske partizanske porodice. Mladić je izgubio oca kada je imao samo tri godine. On je stradao u jednoj od posljednjih bitaka Drugog svjetskog rata. Još kao dijete, Mladić je odlučio da će pratiti očeve stope i postati vojnik – upisao je Vojnu akademiju u Beogradu.

U 22. godini postao je oficir u Skoplju (Makedonija), gdje je bio najmlađi komandant u Inžinjerijskoj četi Jugoslovenske narodne armije (JNA).

Mladićeve vojne sposobnosti prvi put su testirane na početku raspada Jugoslavije, kada su jedinice pod njegovom kontrolom poslate da pomognu lokalnom srpskom stanovništvu u Hrvatskoj. U proljeće 1991. godine, stigao je u hrvatski grad Knin, koji je bio centar srpskih snaga u to vrijeme.

Do juna 1991. godine, kada je Mladić imenovan za komandanta Devetog korupsa JNA u Kninu, to područje su srpske snage već odvojile od ostatka Hrvatske i proglasile Srpsku autonomnu oblast (SAO) Krajinu i blokirale ceste oko grada. U augustu, Mladić je naredio napad na selo Kijevo kako bi razbio blokadu srpskih sela koju su naredile snage hrvatske države.

“U Kijevu, mi smo pucali na legitimne vojne mete. Nismo uništili nijednu kuću samo reda radi”, kazao je Mladić nakon napada.

S ovim se hrvatsko pravosuđe nije složilo. U julu 1992. Okružni sud u Šibeniku je Mladića u odsustvu osudio na 20 godina zatvora za napad na Kijevo, koje je skoro potpuno uništeno.

Prema presudama Haškog tribunala, napad JNA na Kijevo 26. avgusta 1991. godine označava trenutak kada je JNA službeno pristupila srpskim snagama.

Nakon što je JNA okupirala teritoriju, lokalne srpske jedinice su preuzele kontrolu. Ovaj model je korišten širom Jugoslavije – u Hrvatskoj, BiH i Kosovu – jedinice su se mijenjale, ali strategija je ostala ista.

Nastavak rata u BiH


Ratko Mladić dolazi na pregovore u Sarajevu u augustu 1993. godine. Foto: EPA/ENRIC MARTI

Rat je naredne, 1992. godine prešao u BiH i brojni komandanti JNA porijeklom iz BiH pristupili su jedinicama koje će kasnije postati dio Vojske Republike Srpske (VRS). Takav je bio slučaj i s Mladićem.

Srbijanski predsjednik Slobodan Milošević u to vrijeme nije želio da bude proglašen agresorom, pa je umjesto slanja sopstvenih snaga u BiH, odlučio da jedinice VRS-a potpomaže naoružanjem i ljudstvom. Mladić je imenovan za glavnog stratega.

“Kada sam preuzeo funkciju… Dao sam si zadatak da sakupim ljudstvo i formiram komandu i štab… Znao sam odmah da će se tamo desiti veliki historijski događaji”, izjavio je Mladić u intervjuu za beogradski NIN.

Adam Weber, jedan od tužitelja u Mladićevom predmetu od 2012. do 2017., rekao je da je Mladić izabran jer ga je srpsko rukovodstvo vidjelo kao “osobu koja je upravo izvela neke akcije etničkog čišćenja u Hrvatskoj”.

General Manojlo Milovanović kazao je Haškom sudu 2013. godine da je dan prije izbijanja rata Mladić upozorio svoje političko vodstvo na mogućnost počinjenja genocida dok nastoje zauzeti teritorij koji su željeli.

Milovanović je posvjedočio da je Mladić u maju 1992. pred Skupštinom srpskog naroda u BiH rekao: “Mi ne možemo očistiti, niti možemo imati rešeto da prosijemo samo da ostanu Srbi ili propadnu Srbi, a ostali da odu… Pa, to je… to neće… Ja ne znam kako će gospodin (Radovan) Karadžić i gospodin (Momčilo) Krajišnik objasniti svijetu. To je, ljudi, genocid.”

Pod Mladićevom palicom, Vojska Republike Srpske je sijala strah i smrt – utvrđeno je presudama Haškog tribunala – glavni grad Sarajevo je držan pod opsadom više od tri godine, a gradovi poput Foče, Prijedora i Višegrada su etnički očešćeni od nesrpskog stanovništva.

Mladić nikada nije radio u tajnosti i često je pozivao kamere da ga prate dok je obilazio položaje oko Sarajeva, dok su jedinice pod njegovom kontrolom snajperisale i granatirale grad u kom nije bilo hrane, vode i struje.

“Velušiće, tuci Velušiće… Tamo nema srpskog življa mnogo… Da ne mogu da spavaju, da im razvučemo pamet njihovu”, izjavio je Mladić 28. maja 1992. godine.

“I granatirati dio u blizini Dobrovoljačke ulice, tamo gore oko Humske ulice i Đure Đakovića”, nastavio je.

“Možete li granatirati Baščaršiju? Ispalite salvu na Baščaršiji. Držite zgrade Predsjedništva i Parlamenta pod izravnom vatrom. Pucajte polako, u intervalima, sve dok vam ne naredim da prestanete”, rekao je.

Te su noći mnoge zgrade u Sarajevu bile zapaljene. Više od 100 ranjenih ljudi dovedeno je u gradske bolnice za nekoliko sati. Oni koji su ostali u opkoljenom gradu sjećaju se mjeseci provedenih u strahu, jer su ljudi ubijani u redu za vodu i hljeb ili trčeći preko mostova pod snajperskom vatrom. Granatirane su bolnice, zajedno s muzejima i bibliotekama.

Do sada, Mladić nikada nije iskazao žal zbog stradanja nevinih civila.

“Samo sam branio svoj narod”, izjavio je više puta tokom rata, a istu odbranu koristio je tokom suđenja.

S druge strane, Weber je tvrdio da je Mladić bio “ključan za stvaranje cjelokupne strategije etničkog čišćenja počinjenog u cijeloj Bosni i Hercegovini, ali je također bio itekako uključen u operativnu razinu sa svojim glavnim zapovjednicima i provodeći tu strategiju”, te vrlo često prisutan na terenu tokom akcija.

“Zaštitnik Srba”


Ratko Mladić (lijevo) i Radovan Karadžić na sastanku na Palama u avgustu 1993. Foto: EPA-EFE/STRINGER.

Mladić je više puta priznao da su vojne ofanzive bile njegov omiljeni “metod vođenja rata”. “Moj cilj je jednostavan – zaštita srpskih teritorija i ljudi koji tamo žive vijekovima”, rekao je tokom rata.

U julu 1995. godine, samo nekoliko mjeseci prije nego je rat u BiH zaustavljen, jedinice pod Mladićevom kontrolom zauzele su zaštićenu zonu Srebrenicu. Mladić je ušao u grad nasmijan, čestitajući vojnicima na uspjehu.

“Ovaj grad dajemo na poklon srpskom narodu”, kazao je Mladić pred televizijskim kamerama.

“Konačno, nakon pobune dahija, došlo je vrijeme da se osvetimo Turcima ovog kraja.”

Ono što je uslijedilo nakon ove izjave bila su ubistva više od 7.000 dječaka i muškaraca i progon 40.000 žena, djece i starijih. Presude međunarodnih i domaćih sudova utvrdile su da se u Srebrenici desio genocid.

Tokom noći između 11. i 12. jula, Mladić je imao tri sastanka u hotelu “Fontana” u Bratuncu, gdje je bilo govora o sudbini Bošnjaka.

“Možete opstati ili nestati”, rekao je Mladić bošnjačkim predstavnicima, te dodao da moraju da polože oružje i biraju: “Ko hoće da ostane, a ko da ide. Ako želite da idete, izrazite želju.”

Na 12. juli, Mladić je došao u Potočare i kazao okupljenima da se ne trebaju bojati, a istu poruku dao je okupljenim muškarcima na livadi u Sandićima. Mladić je istu poruku dao u hangaru u Bratuncu i na stadionu u Novoj Kasabi, obraćajući se zarobljenim Bošnjacima i dječacima koji su bili okruženi srpskim vojnicima.

Umjesto toga, strijeljani su oni koji su zarobljeni ili su se predali. Prema optužnici MKSJ-a protiv Mladića, “više od 7.000 zarobljenika na području oko Srebrenice pogubljeno je po kratkom postupku od 13. do 19. jula 1995. Ubistva su se nastavila i nakon toga”.

Mladić u Srbiji


Ratko Mladić. Izvor: MKSJ

Rat u BiH je 1995. okončan Dejtonskim mirovnim sporazumom, a te godine izdat je i nalog za hapšenje Mladića. Tada je rekao da se nikada neće dobrovoljno predati.

“Suditi mi može samo moj narod”, dodao je on.

Prema dostupnim podacima, Mladić se 1996. godine odselio u Srbiju s nekoliko visokorangiranih oficira VRS-a. Živio je slobodno, bez straha od hapšenja, prisustvujući fudbalskim utakmicama. Do 2003. godine, bio je pod zaštitom srbijanske vojske. Nakon što su beogradske vlasti usvojile Zakon o saradnji s Haškim tribunalom, Mladić se i dalje skrivao uz pomoć male grupe prijatelja i, u posljednjim godinama, porodice.

Na dan 26. maj 2011. godine, pripadnici specijalne jedinice policije Srbije pronašli su starijeg muškarca s baseball kapom u selu Lazarevo. Na pitanje policajca da se identificira, Mladić je kazao: “Ja sam onaj kojeg tražite. Ja sam Ratko Mladić.”

Ekspresno je izručen u Haag i suđenje mu je počelo godinu kasnije.

Tokom devetogodišnjeg suđenja često je provocirao žrtve i odbijao naredbe sudija.

Imao je nekoliko ozbiljnih medicinskih problema dok je bio u pritvoru u Holandiji, a pretrpio je dva moždana i srčani udar. Njegova je obrana u više navrata tražila da ga hospitaliziraju, tvrdeći da mu se zdravstveno stanje pogoršava i izražavajući zabrinutost da možda nije mentalno kompetentan za praćenje postupka.

Obraćajući se sudu na žalbenom ročištu u oktobru 2020., on je tvrdio da je raspad Jugoslavije rezultat zapadnjačke zavjere i ponovio svoju ratnu tvrdnju da samo štiti srpski narod.

“Sudbina me dovela u situaciju da branim svoju zemlju, SFRJ [Socijalističku Federativnu Republiku Jugoslaviju] koju ste vi zapadne sile opustošile uz pomoć Vatikana i zapadne mafije, [američkog predsjednika Georgea H.W.] Busha i [njemačkog ministra vanjskih poslova Klaus] Kinkel”, rekao je.

“Ratko Mladić nije bio taj koji je započeo taj rat. On nije bio taj koji je napravio plan napada na Jugoslaviju”, dodao je.

Ovakve izjave Mladića uvreda su za žrtve. Izudin Alić, jedno od djece iz Srebrenice kojem je Mladić dao čokoladu u julu 1995. godine prije početka masakra, rekao je 2017. za BIRN da se ponekad pitao sjeća li ga se optuženi.

“Često se pitam zbog ovoga kad ga vidim u Haagu. Pitam se je li znao da će svi ti ljudi biti ubijeni… Moji otac i ujak, svi oni”, kazao je.

“Što osjećam prema njemu? Ništa! Drago mi je samo što je uhapšen i što mu se sudi”, dodao je Alić.

“Trebao bi odgovarati za sve što je radio u Srebrenici.”

Ovo je ažurirana verzija članka koji je BIRN izvorno objavio 2017. godine.

Milica Stojanović


This post is also available in: English (English)