Ona je prema podacima udruženja srebreničkih žrtava jedno od 205 djece iz Srebrenice koja su rođena nekoliko dana prije genocida, odnosno na samom početku 1996. godine, nakon što su njihovi očevi ubijenu u genocidu.

Nada da će se pojaviti

Dženana, magistrica sociologije, sa majkom Ramizom i sestrama u Srebrenicu se vratila 2002. godine. Danas radi u Memorijalnom centru “Potočari”, na istraživanju genocida, prikupljanju predmeta i arhivske građe o događaju iz jula 1995. godine.

Iz majčine, ali i priče ostale rodbine koja je uspjela izbjeći iz srebreničke enklave, sjeća se i očevih posljednjih riječi.

“Majka mi je pričala da joj je dao keks i da ona i sestra mene dobro čuvaju. Imala sam nešto malo više od mjesec dana. Otac je, kasnije sam saznala, otišao preko šume, a ubijen je u Kravici”, govori Dženana.

Tijelo njenog oca pronađeno je kod Zvornika 2005. godine. Kaže da se sjeća dana kada su ga pronašli.

“Sjećam se dana kada su ga pronašli. Vratila sam se kući iz škole. Svi su plakali. Sve do tad sam se nadala kao djevojčica da će se on odnekud pojaviti. Nadala sam se da ću, kao i mnoga djeca, ugledati svog oca živog. Tad sam zapravo shvatila, da njegov glas nikad neću ni čuti.

Kao dijete se sjećam da su u kući svi uvijek plakali. Nisam shvatala tada zašto ga nema. Nisam upamtila njegovu figuru, glas…”, prisjeća se Dženana.

Ona navodi da sve koji su ga poznavali podsjeća na oca.

“Mnogi kažu da smo slični. Osim tog fizičkog izgleda kažu mi da smo po karakteru isti. Brzo se naljutim, ali me i brzo prođe ljutnja”, govori Dženana.

Često je majku pitala kada će vidjeti očevu sliku prije nego što ju je njena tetka donijela. Danas osjeća olakšanje kada ode na očev grob u Memorijalnom centru.

“Odem barem jednom sedmično na njegov mezar. Proučim Fatihu i osjećam neko olakšanje. Osjećam da je i meni i njemu lakše.”

Osim bola zbog odrastanja bez očeve podrške, koji joj je kako kaže najviše falio za rođendane, Bajrame i sestrino vjenčanje, Dženanu rastuži i činjenica da se 25 godina od genocida najstrašniji zločin nakon Drugog svjetskog rata u Evropi i dalje negira.

“Ovaj grad nema budućnosti dok se svi ne suoče sa prošlošću. Samo iskreno suočenje je put za napredak. Nažalost, često u Srebrenici susrećemo plakate i murale posvećene ubicama naših očeva. Negiranje genocida je njegovo ponavljanje. Pitam se često, kakav čovjek moraš biti, kad slaviš ubicu nečijeg oca”, govori Dženana.

Njoj su u genocidu osim oca Dževada ubijeni i djed, daidža, trojica amidža, dva sina od amidža, dva sina od tetke, te strina, nena i još mnogo dalje rodbine.

Predsjednica Udruženja “Majke enklave Srebrenica i Žepa” Munira Subašić kaže da su joj najteži trenuci kada djeca poput Dženane, ali druga djeca Srebrenice koja su izgubila roditelje, dođu i mole barem za očevu sliku.

“To je zaista nešto nevjerovatno. Zamislite dijete koje dođe u udruženje i moli da mu samo date očevu sliku da je vidi. Nema čak ni to kao sjećanje na njega. Da ti srce pukne”, navodi Subašić i dodaje da “ne smijemo zaboraviti da je u Srebrenici ubijeno oko 1.400 maloljetne djece, da ih je više od 5.500 ostalo bez jednog ili oba roditelja, a oko 205 njih je rođeno nakon genocida ili malo prije njega”.

“Nedostaju mi…”

Nadu da će nekada na kućnom pragu vidjeti oca i potrčati mu u zagrljaj, 2008. izgubila je i Amela Malagić. Ona nikada nije upoznala ni dva brata.

“Bila sam šesti ili sedmi razred, i sjećam se da smo imali goste. Zazvonio je telefon i mama mi je rekla da se javim. Poziv je bio iz Tuzle ili Visokog, ne sjećam se. Rečeno mi je da su pronašli kosti mog oca Salke i brata Elvira, koji su skupa ubijeni. Sve do tada sam mu se kao dijete nadala da će se pojaviti odnekud. Ubijen mi je i brat Admir, ali je on ranije pronađen i ukopan. Tad sam shvatila da ih nikada neću vidjeti. Sve do tada sam se nadala očevom zagrljaju”, kaže Amela za BIRN BiH.

Ona je rođena u januaru 1996. godine u Tuzli. Njena majka Mirsada, dok je bila trudna sa njom, došla je tamo nakon što je 1995. uspjela pobjeći iz Srebrenice sa tada devetogodišnjim Amelinim bratom Adnanom.

Nikada se, zbog prevelikog bola, nije raspitivala gdje je i kako otac ubijen. Govori da joj je o tome teško pričati. Kosti oca Salke koji je ubijen u 47. godini, pronađene su u šest sekundarnih grobnica.

“Pronađen je u zvorničkoj Kamenici. Uzrok smrti nepoznat, jer je tijelo raskomadano u šest grobnica. Brat Admir je ubijen strijeljanjem. Pronađen je isto u Kamenici, dok je Elvir, koji je imao 22 godine, isto pronađen u Kamenici u četiri sekundarne grobnice”, kaže Amela.

“Nedostaju mi uvijek. Fali mi otac, kao roditelj, kao prijatelj, kao podrška… Sve što sam kao djevojčica, sada kao žena trebala da imam, a nemam jer se neko nad mojim ocem i braćom iživljavao. Za Srebrenicu me vežu bolna sjećanja. Odem često koliko imam vremena. Ako ništa znam gdje se nalaze, da imaju mezar… Odem isplačem se i tako svaki put”, navodi ona.

Prvi put je shvatila da je njeno odrastanje drugačije od druge djece njenog uzrasta kada je njena majka Mirsada, koja je i sama ranjena u Srebrenici, otišla u Haški tribunal kao svjedok.
Mirsada je u Haagu svjedočila četiri puta.

“Mama je bila jedan od ključnih svjedoka na suđenju Ratku Mladiću, Radislavu Krstiću i Zdravku Tolimiru. Njeno svjedočenje bilo je jedno od ključnih da se dokaže kakve su zločine radili, a zbog toga i osuđeni”, kaže Amela.

Ona je kao posjetilac bila prisutna na jednom od suđenja Ratku Mladiću pred Tribunalom.

“Bila sam srednja škola i već svjesna svega. Znam da je provocirao svjedoke, bio bahat i od sebe pravio žrtvu. Iskreno, ne mrzim ga, ni njega ni njemu slične. Svi će za svoje zločine odgovarati, a od Boga dobiti ono što ih sljeduje. Moj život su totalno promijenili i prije mog rođenja”, govori ona.

Knjiga posvećena ocu

Amir Šečić. Izvor: BIRN BiH

“Jedno znam: Nikada neću upoznati čovjeka koji mi je dao život, ali ne i egzistenciju. Svi mi kao djeca imamo san, imao sam i ja. Sanjao sam da ću jednog dana upoznati babu. Babu o kojem sam toliko slušao, ali ga nikada nisam vidio niti čuo njegov glas. Zvao se Ibrahim….”, jedan je od citata iz knjige “Teško da sam bio dijete” Amira Šečića, koju je on posvetio ocu koji je ubijen u genocidu.

Amir je rođen 10. oktobra 1995. godine u Tuzli. Tri dana nakon rođenja, majka ga je ostavila u Domu za djecu bez roditeljskog staranja, gdje će provesti narednih 20 godina.

Nakon što je objavio knjigu, Amiru su se počeli javljati pojedini članovi porodice njegovog oca za koje ranije nije ni znao.

Nedavno je tek upoznao jednog očevog rođaka koji živi u Sjedinjenim Američkim Državama, koji mu je potvrdio njegov san, objašnjava Amir.

“Sanjao sam da je moj babo navijao za Borussiju iz Dortmunda. Često mi dođe u san i samo na osnovu toga imam sliku o njemu. Taj rođak iz Amerike kojeg sam pitao kakav je bio moj Ibrahim, da li je volio fudbal, kazao mi je prije par dana da je babo zaista navijao za Borussiju.

Fali mi uvijek, najčešće za Bajrame, za moj rođendan… Falio mi je za sve đačke uspjehe u školi. Ja baš nikome nisam mogao pokazati knjižicu sa peticama. Nikog nije bilo iza mojih leđa da se slika sa mnom i sa tom knjižicom”, kaže Amir.

On nije prisustvovao kolektivnoj dženazi u Potočarima, gdje mu je ukopan otac 2013. godine, nakon što su njegovi posmrtni ostaci pronađeni 2010. godine u masovnoj grobnici Zeleni Jadar.

“Vaspitači nisu htjeli da me uznemiravaju. Htjeli su da izbjegnem dodatnu patnju. Moja knjiga je moja pobjeda koju poklanjam rahmetli ocu, kojeg nisam upoznao”, kazao je on.

Amir je rođen u Tuzli, gdje je proveo i djetinjstvo, ali ističe da svaki slobodan trenutak iskoristi za odlazak u Srebrenicu.

“Odem tamo kad god mogu, ali se moram i psihički pripremiti, jer svaki moj odlazak u Srebrenicu znači i ponovno suočavanje s onim što duboko nosim u sebi”, priča Amir.