Zbog pandemije otkazano obilježavanje godišnjice, ali ne i traume logoraša iz “Batkovića”

Logor “Batković” kod Bijeljine formiran je 1. aprila 1992. godine. U njemu je, prema Tužilaštvu Bosne i Hercegovine, bilo zatočeno 1.700 nesrpskih civila i ratnih zarobljenika, dok je, prema podacima Saveza udruženja logoraša Tuzlanskog kantona, kroz ovaj logor prošlo oko 4.000 osoba, od kojih je ubijeno njih 80.

Ejub Smajić je iz rodne Bijeljine u maju 1992. odveden u logor “Batković”. U razgovoru za Balkansku istraživačku mrežu Bosne i Hercegovine (BIRN BiH) on se prisjetio trauma koje, kako kaže, i dan-danas nosi u sebi.

“Ponašali su se toliko stravično, isto Auschwitz logor što je bio. Dešavao se užas, ubijali su, bejzbol policama udarali, puškama, nogama, rukama, stolicama, ma nema čime nisu udarali”, opisuje Smajić, dodajući da mu je srce stradalo nakon zatočenja i da ima brojne fizičke posljedice.

Tokom zatočenja je mislio na svoju porodicu ne znajući da se više nikada neće vratiti u rodnu Bijeljinu, po kojoj danas, kaže on, hodaju oni koji su počinili zločine.

Pred Sudom BiH je na deset godina zatvora osuđen Gligor Begović, bivši pripadnik Vojske Republike Srpske (VRS), za saučesništvo u ubistvu trojice civila, seksualno zlostavljanje nekoliko osoba i premlaćivanje zatočenika u logoru “Batković”. U presudi se navodi da je Begović „iz hangara izveo Smajića i tukao ga drvenim palicama, nogama, šakama po čitavom tijelu, držalicom za sjekiru petnaestak minuta“.

“Od čega je Smajić Ejub pao na tlo, gdje ga je nastavio tući dok mu nije razbio glavu i doveo u stanje snažnog krvarenja, od čega je njegovo tijelo bilo potpuno modro, da bi ga isti u narednom periodu pretukao još najmanje petnaest puta, udarajući ga po čitavom tijelu, rukama, šakama, kundakom puške i nogama obuvenim u vojničke čizme, što je za posljedicu imalo snažan psihički i fizički bol Smajić Ejuba”, navodi se u presudi.

Smajić je u razgovoru za BIRN BiH kazao da, uprkos ovoj presudi, institucije ne rade dovoljno dobro svoj posao, ukazujući na oslobađajuću presudu za zločine počinjene u “Batkoviću” koja je izrečena pred sudom u Bijeljini a prema kojoj su oslobođeni Đoko Pajić, Petar Dimitrović, Đorđe Krstić i Ljubomir Mišić. Za Smajića ova presuda nije pravedna.

Mišića i ostale je optužnica Okružnog tužilaštva u Bijeljini teretila da su tokom 1992. i 1993. godine u “Batkoviću” tukli i maltretirali zarobljenike, među kojima je bilo civila, ranjenika i ratnih zarobljenika.

Nedim Mustačević je ranjen u vojnoj akciji na Majevici. Zarobljen je i odveden u kasarnu u Bijeljini, gdje je bio 11 dana, a potom je 30. juna 1992., s povezima na očima, odveden u logor “Batković”.

Mustačević govori da je uveden u hangar, gdje je u nehumanim uslovima bilo još 200 do 300 civila iz okoline Zvornika i Kalesije. Među njima on je bio jedini ratni zarobljenik.

“Kad su me doveli, dobio sam nadimak od vodnika Velje – ‘Zelena beretka’, jer sam bio vojnik”, kaže Mustačević, pojašnjavajući da je zbog tog nadimka dobio “batina i batina”.

Čak i danas kada sretne biše logoraše, kako kaže, oni se čude “što je još uvijek živ”.

“Ko god je dolazio s linije i iz kasarne, tražili su ‘Zelenu beretku’. Bio sam tučen svaki dan po tri-četiri puta raznim predmetima, puškom, drvetom, kamenom, stolicom, bokserom željeznim, raznoraznim predmetima… Znali su toliko tući da su me morali  staviti u deku i unijeti unutra, nisam mogao više ni puzeći da uđem”, u razgovoru za BIRN BiH prisjeća se Mustačević, tvrdeći da su ga čuvari krili kad bi dolazio “Crveni krst”.

“Meni je u ‘Batkoviću’ slomljen nos, slomljena četiri rebra, ruka slomljena, glava izrazbijana, arkade, zubi izbijeni, vilicu nisam mogao nikako otvoriti… Tukli su me željeznom stolicom toliko da se raspala, pa su me kamenom tukli, drvenim štilom od sjekire, puškom, nisu birali načina čime će tući. Bez obzira što padneš i izgubiš svijest, oni nastavljaju tući”, opisuje, dodajući da je molio Gligora Begovića da ga ubije, a da mu je on kazao: “Neću. Hoću da ti kosti struhnu.”

O onome što je preživio, više puta je govorio pred domaćim i međunarodnim sudom. Nije mu bilo svejedno biti u istoj sudnici sa optuženim.

“U sudu su me ponudili vodom, ali ja nisam mogao uzeti čašu koliko su ruke drhtale, ne od straha, ne može se to objasniti, kad dođeš i vidiš ga i sjetiš se šta ti je radio, kakve grozote”, kaže Mustačević, dodajući da su mu premlaćivanja koja je trpio mjescima u logoru za posljedicu ostavila nekoliko operacija i liječenje do kraja života.

Danas se u Tuzli trebalo održati simbolično okupljanje logoraša iz “Batkovića” i obilježavanje godišnjice formiranja ovog objekta, ali je odgođeno zbog pandemije koronavirusa.