Zaboravljene žrtve: Porodice više od 500 ubijene i ranjene djece Goražda još čekaju pravdu

1. Aprila 2020.14:04
Ismail Ćulov iz Goražda nikada nije upoznao svog brata.

This post is also available in: English (English)

Mirsad Ćulov ubijen je 14. maja 1992. godine, u prvom masakru u kojem su stradala djeca u ovom gradu u istočnoj Bosni.

U trenutku pada granate, šesnaestogodišnji Mirsad se s djecom igrao ispred haustora. Od posljedica ranjavanja preminuo je u goraždanskoj bolnici.

“Geler veličine zrna riže pogodio ga je u vrat. Sjećam se tih tužnih Bajrama nakon Mirsadove smrti. Pokušamo malo ujutro da se oraspoložimo, ali kada odemo na mezaristan, e tu se roditelji ‘zalijepe’ za nišane, plaču… Ali to nije plač sa suzama, to je plač iz dna duše”, kaže Ćulov, imam džemata u Ustiprači koji se rodio nekoliko mjeseci nakon bratovljeve smrti, ali će, kako navodi, zauvijek kroz život nositi težinu njegovog ubistva na svojim leđima.

Ismail Ćulov.

Za granatiranje Goražda do sada nije podignuta niti jedna optužnica.

Muamer Džananović, naučni saradnik Instituta za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu, jedini je naučnik-istraživač koji je četiri godine sam prikupljao dokaze o ratnim zločinima počinjenim nad djecom Goražda. Prije pet godina izdao je knjigu pod nazivom “Zločini nad djecom u Goraždu tokom opsade 1992–1995.”, u kojoj navodi da je za tri ratne godine ubijeno najmanje 120 djece, a 428 ih je ranjeno.

“Ovo su naučna istraživanja koja su vjerodostojna i lako provjerljiva. Krajnji je rezultat istina. Goražde je specifično. Padom okolnih mjesta, stanovništvo je dolazilo i prolazilo kroz Goražde. Jednak je procenat ubijene domicilne i raseljene djece. U knjizi sam naglasio da ovo nije konačan broj, ali je najtačniji do sada objavljen”, objašnjava Džananović.

Selo Lozje.

Evidentirani zločini
Jedan od evidentiranih zločina počinjenih u Goraždu jeste koordinirani napad na selo Lozje (Kokino Selo) 22. maja 1992. godine. Prema dokumentima koje je prikupio Džananović, plan izvođenja napada odobrio je Brane Petković, komandant Štaba Teritorijalne odbrane (TO) Srpsko Goražde. Među više od četrdeset ubijenih stanovnika Lozja, ubijena je i jedanaestogodišnja Advira Šahman.

Njena majka Izeta Šahman, sa stotinu svojih komšija, tog je dana pokušala pobjeći iz okupiranog Lozja.

“Zapucalo je sa svih strana. U jednom trenutku sam tijelom pokrila Advirinu sestru. Pogledam i vidim Adviru kako leži niže mene. Uspjela sam je dotaći nogama. Čula sam je kako govori: ‘Mama, ja sam ranjena.’ Lijeva noga joj je bila kompletno izrešetana. Uzela sam svoju Adviru i šamijom joj podvezala nogu, ali krv je i dalje tekla. A Advira je samo govorila: ‘Mama, daj mi malo vode, molim te.’ A ja ni kapi nisam imala da joj dam. Kad god se napijem vode, pomislim na nju”, kroz plač govori Šahman.

Advira je umrla u majčinom naručju dok su ih srpski vojnici prevozili do bolnice. Nakon što je konstatovana smrt, Izeta je sa ubijenom kćerkom prevezena natrag u Lozje i zatvorena u kuću, u kojoj će provesti naredna tri dana. Tada je saznala da joj je druga kćerka zarobljena.

“Nakon tri dana, jedan srpski komšija, dobar čovjek, predložio je da Adviru ukopamo u bašti, u blizini današnjeg spomenika. Pristala sam. Više me ničega nije bilo strah. Samo sam željela da umrem. Taj komšija mi je rekao da bježim tu noć jer nikoga neće biti. I tako sam pobjegla. Starija kćerka je mjesec dana kasnije razmijenjena i kraj rata dočekala je na sigurnoj teritoriji. Adviru smo naknadno ukopali po propisima”, završava svoju priču Šahman.

Priča o Lozju i dalje traje. Za ovaj napad Tužilaštvo BiH je teretilo a kasnije i oslobodilo Dragana Šekarića, koji trenutno izdržava sedamnaestogodišnju kaznu za ubistvo i silovanje koje je, kao pripadnik Vojske Republike Srpske (VRS), počinio u Višegradu.

Za zločine u Lozju niko nije procesuiran. Iz Tužilaštva BiH su u pisanom odgovoru naveli da je “predmet u radu i na istom se intenzivno radi”.

Mirsad Bilajac.

Inicijalne izjave svjedoka i materijalne dokaze o zločinu u Lozju prikupljala je Agencija za istraživanje i dokumentaciju BiH (AID) i Kantonalno tužilaštvo, 1992. godine, kaže Mirsad Bilajac, glavni kantonalni tužilac Bosansko-podrinjskog kantona (BPK), koji je svojevremeno vodio istragu.

“Protiv Braneta Petkovića i ja sam vodio istragu. Predmet je predat Tužilaštvu BiH. Oštećeni moraju biti uporni i tražiti odgovore od Tužilaštva BiH. Oni moraju reći da znaju da je taj i taj uradio to i to, i tražiti od tužioca da naloži SIPA-i da provede istragu. Mnogo zavisi od talenta tužioca da prikupi dokaze. Srbi brane svoje, Bošanjaci svoje, Hrvati svoje. Da su svi samo građani, lakše bi se našli zločinci. Ljudi i dalje ne smiju da svjedoče. To je moje mišljenje”, ističe Bilajac.

Balkanska istraživačka mreža Bosne i Hercegovine (BIRN BiH) nije mogala doći do informacije o današnjem statusu Petkovića niti komentara o događajima u Lozju.

Goražde.

Sigurna zona
Najveći zločini u Goraždu i okolini počinjeni su nakon što je ovaj grad, 6. maja 1993. godine, Rezolucijom 824 Vijeća sigurnosti UN-a proglašen sigurnom zonom. U svojoj knjizi Džananović navodi da je od dobijanja ovog statusa do kraja rata ubijeno najmanje 64, a ranjeno 203 djece. Tokom operacija kodnih naziva “Mač 1” i “Mač 2” u junu 1993. godine ubijeno je desetoro, a ranjeno 30 djece. Tada je život izgubila i dvogodišnja Ilma Tutić.

Zumreta Pinjo, Ilmina tetka, nikada neće zaboraviti 16. juni 1993. godine, dan kada je u stan u kojem je Ilma živjela pala granata. Ubijeni su Ilmina majka, Ilma te otac i sestra Ilmine majke.

“Doručkovali su kada je granata pala. Moj otac, Ilmin djed, prvi je otrčao da vidi šta se desilo. Mislio je da je Ilma živa jer je tako ležala. Kada ju je podigao, zadnji dio Ilmine glave bio je potpuno raznesen… Ne mogu roditelji sami da se bore za pravdu. Moraju imati bolju podršku sistema osim izgradnje spomen-obilježja ubijenoj djeci Goražda. Spomenik stoji, ali djece nema”, tužnim glasom kazuje Pinjo.

Zumreta Pinjo.

Zvijezda bez sjaja
Na spomen-obilježju djeci ubijenoj u ratu u periodu 1992–1995. godine u Goraždu uklesana su i imena: Elma Silajdžić, Haris Zukić i Medisa Zukić. Ubijeni su, zajedno s još sedamnaestoro djece, u operaciji “Zvijezda 94” koja je započela 29. marta 1994. godine. Tada je ranjeno i 53 djece, navodi se u Džananovićevoj knjizi.

Senida Nuhanović, sestra ubijenih Harisa i Medise, prisjeća se 30. marta 1994. godine, kada se s bratom i sestrom igrala ispred kuće. Granata je pala u trenutku kada su ulazili u kuću. Senida je tada imala 13, Haris 11, a Medisa osam godina.

Haris i Medisa Zukić.

“Haris i Medisa su teško ranjeni na terasi ispred ulaza. Ležali su u lokvama krvi. Medisi je granata raznijela noge. Vojnici su nam pritrčali u pomoć i uzeli Harisa i Medisu. Trčali smo prema bolnici. Majci su odmah dali nešto za smirenje, a ja sam utrčala u sobu da vidim brata i sestru. Medisu su već bili prekrili bijelim čaršafom”, prisjeća se Nuhanović.

Haris je operisan dva puta. Sutradan, 31. marta, Nuhanović je s roditeljima otišla da obiđe ranjenog brata.

“S vrata je pitao kako je Medisa. I odjednom mu se stanje pogoršalo… Umro je pred našim očima. Vrištim. Plačem. Nema lijeka za bol u duši koju osjećam i sada dok ovo pričam. To su bila djeca, civili! Ništa loše nikome nisu uradili! Nedužni su stradali”, dodaje Nuhanović.

Dvadeset i jedan dan kasnije, 20. aprila 1994. godine, ubijena je Elma Silajdžić.

Huso Silajdžić, otac ubijene petnaestogodišnje Elme, u trenutku smrti svoje kćerke bio je na liniji. Tek će uvečer dobiti odobrenje da se vrati kući. Od komšija je saznao da su mu ubijene majka i žena.

“Pitao sam: ‘A je li mi Elma ubijena?’ Tek tada su mi rekli da jeste. Taj dan ubijeno je petero članova moje porodice: kćerka, žena, majka, sestra i od sestre petogodišnje dijete”, sjeća se Silajdžić.

U životu ga je održala pomisao da se mora nastaviti brinuti za starijeg sina.

“Morao sam živjeti zbog njega. Prošlo je 26 godina, a kao da se jučer sve desilo. Imam sve, ali mi nedostaje njihova ljubav. U meni je uvijek neka praznina. Neshvatljivo je, kako da niko nije osuđen za ono što se ovdje dogodilo?”, pita se Silajdžić.

Huso Silajdžić.

Tri korpusa Vojske Republike Srpske učestvovala su u operaciji “Zvijezda 94” – Hercegovački, Drinski i Sarajevsko-romanijski korpus – te Jugoslovenska armija. Tužilaštvo BiH nije istražilo eventualnu odgovornost Dragiše Masala, tadašnjeg zapovjednika Taktičke grupe VRS-a Višegrad, koja je učestvovala u ovoj operaciji.

Muamer Džananović prikupio je i arhivirao Masalove naredbe.

Masalova naredba, Zvijezda 94.

“Masalovo ime nalazi se na brojnim naredbama, pa i na onoj izdatoj 11. aprila 1994. godine koja se odnosi na operaciju ‘Zvijezda 94’: ‘Sjutra, 12.4. u osam časova na svim pravcima neovisno od meteo uslova krenuti u odlučan napad.’ Poznata je i njegova naredba od 11. februara 1993. godine izdata komandi Treće podrinjske lake pješadijske brigade Čajniče u kojoj se navodi: ‘Odmah otpočeti dejstva artiljerije po rejonu Goražde, po neparnim satima sa po dva-tri projektila. Dejstvo prekinuti 12. februara, a u subotu, 13. februara, ostvariti jaku koncentraciju vatre po rejonu pijace u Goraždu”, citira Džananović.

Dragiša Masal umro je 2017. godine u Beogradu kao general-potpukovnik Vojske Republike Srpske u penziji.

Nevidljiva pravda
Visoko sudsko i tužilačko vijeće (VSTV) 2018. godine podržalo je izmjene Državne strategije za rad na predmetima ratnih zločina. Tada je predviđeno da svi predmeti ratnih zločina budu završeni u roku od pet godina, do 2023. godine. Više od 550 ratnih zločina i 4.500 počinitelja čeka na procesuiranje.

Pravdu još uvijek, 25 godina nakon rata, čekaju članovi porodica ubijene i ranjene djece Goražda. Prije dvije godine, pokrenuta je inicijativa za formiranje Udruženja roditelja djece ubijene u ratu u Goraždu. Udruženje do danas nije registrovano.

Muamer Džananović.

Djecu ubijenu i ranjenu u ratu od 1992. do 1995. godine u Goraždu čini se da niko ne zastupa osim Muamera Džananovića, koji kontinuirano nastavlja raditi na istraživanju ratnih zločina na prostoru Goražda. U narednom periodu planira objaviti knjigu o opsadi i odbrani Goražda u kojoj će rasvijetliti i brojne zločine za koje do danas niko nije odgovarao, smatrajući da je neophodno da se istraživanjem ratnih zločina bave naučnici koji koriste ispravne teorijsko-metodološke postavke u svome radu.

“Ako se zločini ne zabilježe, nevezano ko je ih je vršio, sve će pasti u zaborav. Ne smijemo zaboraviti. To je obaveza prema žrtvama, ali i put ka stavljanju tačke na kontinuitet ponavljanja zločina koji se na ovom prostoru dešavaju stoljećima”, smatra Džananović.

Osvrćući se na neprocesuiranje odgovornih za ubistva i ranjavanja djece Goražda tokom opsade, Džananović dodaje: “Kantonalno tužilaštvo BPK-a praktično ništa značajno nije uradilo. MUP BPK-a mogao je organizacijski i na druge načine daleko više učiniti. Ne mogu da se načudim radu Tužilaštva BiH. Za zločine počinjene nad stanovništvom Sarajeva odgovarali su pripadnici Sarajevsko-romanijskog korpusa VRS-a po komandnoj odgovornosti. Nevjerovatno je da po istom principu nisu odgovarali komandanti korpusa i brigada koji su vršili napade na Goražde i okolinu.”

Mirsad Bilajac napominje da kantonalna tužilaštva ništa ne mogu uraditi bez naloga Tužilaštva BiH: “U jednom trenutku se povela rasprava da se samo Srbi osuđuju po komandnoj odgovornosti za ratne zločine. Da se napravi neki balans, ispalo je da postoji više dokaza za zločine počinjene u Goraždu protiv Bošnjaka nego protiv Srba. Mnogo srpskih vojnika – svjedoka je u Srbiji, Kanadi, Rusiji, Grčkoj… Treba naći tamo te vojnike i pitati ih: ‘Da li ti je neko naredio da pucaš?’”

Senida Nuhanović.

Senida Nuhanović više ne vjeruje u rad Tužilaštva BiH.

“Moja ocjena rada Tužilaštva BiH je jedna velika nula. Vlast ne želi da se istina sazna i da se zločinci osude. Pravda je mnogo spora. Težak je to udarac za žrtve ratnih zločina u BiH”, ističe Nuhanović.

S njom se slaže i Huso Silajdžić.

“Političari, tužioci, recite nam da nešto radite! Nas boli naša drob. Onaj ko nije izgubio nekog svog u ratu, ne može razumjeti ovu bol koja nikada ne prolazi”, tvrdi Silajdžić.

“Ja sam do sada više puta davao izjave. Ne samo ja. Svi smo dali izjave. Nema napretka. Više se ničemu ne nadamo. Svjedoci umiru. Nema više onih koji su mogli prepoznati zločince. To su bili ključni svjedoci. Umiru i nalogodavci”, kaže Juso Šahman, otac ubijene Advire Šahman.

Ismail Ćulov napominje da “bez pravednosti i smiraja duša ne možemo ići naprijed”.

“Krajnje je vrijeme da svi mi koji smo izgubili nekoga tužimo imenom i prezimenom zločince. To je trebalo da uradi država, ali nije. Haške presude ne znače mnogo jer škole u Republici Srpskoj i dalje nose nazive ratnih zločinaca. Mora se pisati o ovome iako je teško povjerovati da će se išta dogoditi i da će iko biti osuđen za smrt ljudi u Goraždu tokom rata. Moramo uraditi sve što je do nas”, poručuje Ćulov.


Projekat je podržala Vlada Ujedinjenog Kraljevstva, a implementira Razvojni program Ujedinjenih nacija (UNDP) kroz Regionalni projekat o ratnim zločinima (RWC).

Nikoleta Milašević-Dobrača


This post is also available in: English (English)