Svjedokinja je opisala šta je, kao dijete, s roditeljima i bratom preživjela tokom ofanzive srpskih snaga u Istočnoj Bosni koja je počela 1992. godine, a u kojoj su, po tužiocima i ranijim svjedocima, početkom 1993. Muslimane proganjale i “Crvene beretke” SDB-a Srbije.
Prema riječima svjedokinje, njeno rodno selo je spaljeno, a porodica je zatim bila prinuđena da utočište traži drugde po Podrinju. Do početka 1993. godine, po izjavi svjedokinje, njena porodica je bila u selu Osmače, a zatim je pred napadom srpskih snaga morala da se uputi u Srebrenicu.
“Pucalo je na sve strane, granate su padale, ljudi su ginuli, nije bilo šanse za opstanak, morali smo da idemo ka Srebrenici”, rekla je svjedokinja.
Svjedokinja je dodala da su uslovi u Srebrenici bili “užasni”.
“Ljudi su spavali po klupama, napolju… Mi smo imali sreće da dobijemo jednu sobu u Domu kulture, u kojoj nas je bilo petnaestoro… Tu smo sve radili… Užas je bio – nemaš šta da jedeš, nemaš šta da obučeš”, prisjetila se ona.
U sudnici je prikazan film iz 1994. na kojem se vide hiljade civila koji u Srebrenici pokušavaju da se ukrcaju u kamione UNPROFOR-a.
“I ja sam bila u toj gomili ljudi, zajedno s majkom i bratom, pokušavali smo da se ukrcamo… Ja sam se jednom ukrcala na kamion, ali su ljudi počeli da se guše, pa smo morali da siđemo… Svi smo htjeli da izađemo iz Srebrenice, ali nije bilo šanse”, ispričala je svedokinja.
Po njenim riječima, porodica joj je zatim bila prebačena u izbjeglički logor u selu Slapovići, ali je odatle morala da se vrati u Srebrenicu pred ofanzivom Vojske Republike Srpske (VRS) u julu 1995.
“Kad je počeo napad, nismo imali druge opcije nego da odemo u Srebrenicu, kod UNPROFOR-a… Pucalo je”, prisjetila se ona.
Kada je VRS ušla u Srebrenicu, svjedokinja je s majkom utočište potražila kod baze UNPROFOR-a u Potočarima, dok su njen otac i brat, zajedno s drugim muškarcima, krenuli kroz šumu ka Tuzli.
“Oni nisu htjeli u Potočare, otišli su sa mnogo, mnogo drugih ljudi kroz šumu”, kazala je svedokinja.
VRS je nju i majku, s drugim ženama i djecom, prebacila ka Kladnju, a oca i brata nikada više nije vidjela. Njihova tijela kasnije su pronađena u masovnoj grobnici.
Stanišić, tadašnji načelnik SDB-a Srbije, i Simatović, operativac te službe, optuženi su za progon, ubistva, deportacije i prisilno premještanje Hrvata i Muslimana u Hrvatskoj i BiH.
Po optužnici, “Crvene beretke” i druge jedinice koje su počinile te zločine bile su u sastavu ili pod kontrolom SDB-a Srbije. Tako je, po optužnici, bio ostvarivan udruženi zločinački poduhvat progona nesrba koji je predvodio Slobodan Milošević, a čiji su protagonisti bili Stanišić, Simatović i drugi.
Suđenje Stanišiću i Simatoviću biće nastavljeno u srijedu, 13. juna.
