Branilac Wayne Jordash predočio je da je Donia bio među potpisnicima pisma povodom procesa u kojem je BiH tužila Srbiju zbog genocida počinjenog tokom rata. U pismu, kako je citirao Jordash, potpisnici su ocijenili da je to što je sud dozvolio Srbiji da mu uskrati zapisnike sa sjednica Vrhovnog savjeta odbrane isto kao kada bi sud u Nürnbergu dozvolio nacističkoj Njemačkoj da mu uskrati pristup dokazima.
Donia je negirao da je vlasti Srbije uporedio s nacističkom Njemačkom i da je to ikad bilo njegovo mišljenje. Odgovarajući na pitanja Jordasha, Stanišićevog branioca, američki istoričar je kazao da je, “na neki način, Srbija odgovorna za genocid u Srebrenici”.
Međunarodni sud pravde je 2007. godine presudio da Srbija nije spriječila srebrenički genocid, koji je počinila Vojska Republike Srpske (VRS). Svoj stav Donia je obrazložio tvrdnjom da je postojala “obimna umiješanost političke i vojne elite Srbije u planove koji su doveli do genocida u Srebrenici”.
Vještak Donia je rekao i da je tadašnjeg predsjednika Srbije Slobodana Miloševića smatrao odgovornim za ratne zločine u BiH. Milošević je umro u Haškom tribunalu prije izricanja presude.
“Miloševića vidim kao upravljača aktivnosti bosanskih Srba, koji je odgovoran za bar nešto od onoga što su oni uradili”, kazao je Donia.
Na primjedbu Stanišićevog branioca da je Milošević, nasuprot liderima Republike Srpske (RS), zagovarao prihvatanje Vance-Owenovog mirovnog plana 1993. godine, Donia je uzvratio da je to tačno, ali da je predsjednik Srbije i poslije toga “vjerno podržavao strateške ratne ciljeve RS-a i pomagao Srbima da nastave borbu”.
Kao najvažnije među tim ciljevima, svjedok je naveo razdvajanje Srba od Hrvata i Muslimana, uklanjanje granice među Srbima na Drini i podjelu Sarajeva.
Jordash je sugerisao da se Milošević suprotstavljao zločinima, a Donia je dodao da je predsjednik Srbije “ohrabrivao” Srbe da nastave rat i snabdijevao ih oružjem.
Stanišićev branilac ustvrdio je i da u zapisnicima sa sjednica Skupštine RS-a, Vrhovnog savjeta odbrane Savezne Republike Jugoslavije (SRJ) i drugim dokumentima koje je Donia analizirao, nema ni riječi o “Velikoj Srbiji” kao ratnom cilju.
“To je tačno. Taj termin bio je anatema za sve srpske lidere i oni su izbjegavali da ga upotrebljavaju, bilo javno ili tajno. Vođe su bile alergične na taj termin i nisu htjele da imaju ništa s njim”, odgovorio je vještak Optužbe.
Upitan da li je i ujedinjenje svih srpskih zemalja bilo takav tabu, Donia je odgovorio da je s vremenom “prevagnula ideja da bi trebalo da postoje odvojeni srpski entiteti” kao što su RS, Republika Srpska Krajina (RSK), Srbija i Crna Gora.
“Ujedinjenje u jedinstvenu državu bilo je skoro skinuto s dnevnog reda”, rekao je svjedok.
Donia je prihvatio sugestiju Stanišićevog branioca da je Srbija odbijala ideju o ujedinjavanju koju su do kraja rata zagovarala vođstva RS-a i RSK-a.
Precizirao je da je ta ideja definitivno odbačena još u martu 1992. na sastanku o ustavnom uređenju SRJ.
Unakrsno ispitivanje vještaka Optužbe za istoriju, Odbrana Stanišića nastaviće sutra.
Stanišića, koji je od 1992. bio šef Službe državne bezbjednosti (SDB) Srbije, i njegovog pomoćnika Simatovića optužnica tereti za progon, ubistva, deportacije i prisilno premještanje hrvatskih i muslimanskih civila tokom ratova u Hrvatskoj i BiH. U četiri tačke optuženi su za zločine protiv čovječnosti, a po petoj za kršenje zakona i običaja ratovanja.
Zločini za koje su optuženi Stanišić i Simatović počinjeni su, kako tvrde tužioci, tokom sprovođenja udruženog zločinačkog poduhvata, čiji je cilj bilo trajno i nasilno uklanjanje Hrvata i Muslimana sa velikih dijelova teritorija Hrvatske i BiH, radi ostvarivanja srpske dominacije.
