Mitovi o silovanju na suđenjima za ratno seksualno nasilje
Pojedini učesnici u krivičnim postupcima još uvijek koriste negativne mitove i stereotipe o ratnom seksualnom nasilju, koji su vidljivi tokom ispitivanja svjedoka, u presudama, te pri klasificiranju zločina, upozorava TRIAL International u izvještaju koji je objavljen polovinom januara.
Seksualno nasilje, prema izvještaju, jeste krivično djelo koje se najrjeđe prijavljuje, odnosno od 15-20 djela samo jedno bude prijavljeno istražnim institucijama. Kako se navodi u izvještaju, razlog je dužina trajanja sudskog postupka i male zatvorske kazne, što kod žrtava dovodi do nepovjerenja u rad pravosuđa.
Žrtve seksualnog nasilja, prema TRIAL-ovom izvještaju, suočene su sa stidom i krivicom koju im nameće društvo, sa strahom da će ih javnost osuditi, a što može dovesti i do odustajanja od svjedočenja.
U izvještaju “Mitovi o silovanju na suđenjima za ratno seksualno nasilje – prebacivanje tereta s preživjelih na počinitelje” upozoreno je da, pored stigmatizacije koja vlada u društvu, još uvijek u sudnicama u BiH postoje mitovi o silovanju. Kao osnovni mitovi, navedeno je da žrtve izazivaju seksualno nasilje promiskuitetnim ponašanjem, da su pristale na čin jer se nisu opirale, lažu o nasilju i da su one te koje treba da se srame.
U nekoliko slučajeva, prema izvještaju, postavljana su pitanja žrtvi o njenom promiskuitetnom ponašanju, mijenjanju partnera i trenutnom načinu života.
U izvještaju je navedeno da je u predmetu “Slavko Savić” Odbrana pozvala svjedoka koji je tvrdio da je žrtva imala intimne odnose s nekoliko muškaraca tokom rata i radila je u ugostiteljskom objektu, gdje su se dešavale “razne stvari”.
“Ovakve taktike se koriste čak i prilikom procesuiranja zločina nad maloljetnim žrtvama”, stoji u izvještaju.
Savića je Sud BiH osudio na osam godina zatvora za zločin počinjen u Semizovcu kod Sarajeva.
U predmetu “Duško Soleša”, kako se navodi u izvještaju, Odbrana je pokušala dokazati da je preživjela bila “spolno sazrela djevojka, sa iskustvom da se zaštiti od neželjenih postupaka”. Soleša je osuđen na šest godina zatvora za zločin počinjen u Bihaću.
Iako se tužilaštvo ne mora baviti najmanjim detaljima zločina da bi dokazalo seksualno nasilje, u izvještaju navode da tužioci i tužiteljice i dalje žrtvama postavljaju nepotrebna detaljna pitanja kako se desilo silovanje, kao i pitanja kojima bi dokazali njihovo “neiskustvo”.
“Sudije trebaju obratiti pažnju na pitanja tužilaca o seksualnom neiskustvu žrtve. Ova strategija je ekvivalentna strategiji pozivanja na promiskuitet koju koristi odbrana”, preporuka je TRIAL-a.
Kao preporuka je navedeno da je potrebno izmijeniti zakone o krivičnom postupku na državnoj i entitetskoj razini kako bi se zabranilo iznošenje dokaza o seksualnom ponašanju preživjelih i nakon krivičnog djela. U jednom od analiziranih predmeta odbrana je koristila obnažene fotografije žrtve koje su nastale kasnije.
TRIAL International preporučuje i sudijama u krivičnim postupcima da, između ostalog, ne dozvoljavaju da se uvode u spis nedopušteni dokazi o žrtvinom prethodnom ponašanju i pristanku, kao i da poštuju manje nedosljednosti u žrtvinom sjećanju.
U svom izvještaju TRIAL apeluje i na organe vlasti u BiH da rade na uspostavljanju potpuno funkcionalnih sistema zaštite svjedoka, dugoročne psihološke i besplatne pravne pomoći, kao i da se održavaju dodatne obuke za sudije, tužioce i advokate o posljedicama traume, ispravnoj primjeni mjera zaštite te dozvoljenim i nedozvoljenim dokazima za ovo krivično djelo.
Prema izvještaju ove organizacije, 20.000 žena je silovano tokom rata u Bosni i Hercegovini. Ne zna se tačan broj silovanih muškaraca, iako se procjenjuje da ih je bilo na hiljade.
