This post is also available in: English
Izvještaj koji je “Amnesty International” prezentirao medijima u Sarajevu predstavlja “sumornu” sliku uslova u kojima su danas mnogi preživjeli. Na to, kako su rekli, ukazuje kombinacija faktora, među kojima su nefunkcionalna ustavna, pravosudna i upravna struktura države, neuspjeh vlasti da žrtvama osiguraju reparacije za zločine koje su preživjele, te nedostatak sredstava.
“Iznenadili smo se da traume, fizičke i psihičke posljedice kod žena još traju. Te traume ih sprečavaju da izgrade normalan život, a podrška od države još uvijek nije tu. Ova populacija počinje da stari, smanjuje se i sve je manje svjedoka. Ovo je posljednja šansa za BiH”, kazala je Jelena Sesar, istražiteljica za Balkan “Amnesty Internationala”.
Istraživanje je pokazalo da je još uvijek prisutno sporo procesuiranje slučajeva seksualnog ratnog nasilja, zbog čega se, prema Sesar, kod žrtava javlja osjećaj nekažnjivosti i amnestije. Jedan od pokazatelja je Sud u Istočnom Sarajevu, koji, prema Sesar, donosi veliki broj oslobađajućih presuda.
Uz to, a što pokazuju istraživanja nevladinih organizacija, kako je pojasnila Sesar, dvije trećine presuda u slučajevima seksualnog ratnog nasilja završi ublažavajućom kaznom, u trajanju od tri do pet godina.
Ona je dodala da samo ublažavanje nije nezakonito, ali da se dešava da se olakšavajuće okolnosti na strani optuženog primjenjuju na nedosljedan način.
“Posebno zabrinjava praksa da se kazne zatvora do i niže od 12 mjeseci mogu zamijeniti novčanim kaznama. ‘Amnesty’ je dokumentovao najmanje dva takva slučaja”, istakla je Sesar, dodavši da je preporuka organizacije da se kazneni zakoni na nivou Federacije, Brčko Distrikta i državnom nivou izmijeni u odredbama koje za teške zločine omogućavaju zamjenu kazni.
Pristup reparaciji je, za žrtve seksualnog nasilja u ratu, jednako problematičan, navedeno je u izvještaju, budući da u državi ne postoji sveobuhvatan sistem reparacije i zakoni su neujednačeni.
“Tako u Republici Srpskoj važeći zakon potupno isključuje žrtve seksualnog nasilja i one nemaju pravo na socijalnu i zdravstvenu zaštitu, te psihosocijalnu pomoć, kao i dodatak dostupan ostalim civilnim žrtvama rata”, pojasnila je Sesar, uz preporuku da se u Republici Srpskoj (RS) Zakon o zaštiti žrtava ratne torture treba da donese što prije, a najbolje rješenje bi bio zakon na državnom nivou.
Osim administrativne reparacije, žrtve mogu odštetu tražiti i u krivičnim postupcima, ali istraživanje “Amnestyja” je pokazalo da jedine četiri odluke donesene do sada nisu izvršene, jer počinioci nisu imali dovoljno sredstava. S druge strane, parnični postupci uglavnom završe negativnom odlukom i žrtve još moraju da plate troškove, koji nekad iznose i preko 15.000 maraka. U izvještaju “Amnesty” navodi da podržava osnivanje fonda solidarnosti u slučajevima kada počinioci ne mogu isplatiti žrtvi odštetu.
“Pored toga, Ustavni sud je donio odluku po kojoj se zastara primjenjuje na parnične postupke za odštetu koji se odnose na državu ili entitete. (…) Ovo je suprotno međunarodnom pravu jer ratni zločini ne zastarijevaju”, rekla je Sesar.
Aida Mustačević-Cipurković, terapeutica organizacije “Viva žene”, kazala je na konferenciji da su žrtve i dalje na margini društva i da pate.
“Psihološka trauma traje deset, dvadeset i trideset godina, i o njoj se mora nastaviti razgovarati. Tortura nije stala sa samim događajem, ona dalje traje, ali, nažalost, od državnih vlasti”, navela je ona.
Izvještaj, koji je rezultat dvogodišnjeg istraživanja, prema Gauri van Gulik, zamjenici direktorice za Evropu “Amnesty Internationala”, govori o sadašnjosti i budućnosti, a ne o onome što su žrtve preživjele tokom rata.
“Bosna i Hercegovina može i treba da postane primjer i vodilja drugima kako pravda može da se ostvari i kako se žrtvama može dati potrebna podrška. To je ono na šta državu obavezuje i međunarodno pravo i to je ono na čemu ćemo mi nastaviti da radimo”, rekla je Gulik.
“Amnesty International” putem izvještaja poziva vlasti da uklone prepreke koje trenutno sprečavaju žrtve da ostvare svoja prava.
