Eset Muračević je rekao da je živio u mjesnoj zajednici Svrake (općina Vogošća), u kojoj je bilo većinsko bošnjačko stanovništvo. On je naveo da su međunacionalni odnosi u općini Vogošća bili dobri sve do višestranačkih izbora na kojima su pobjedile nacionalne stranke, nakon čega dolazi do dizanja tenzija i incidenata.
“Policija je bila mješovita do martovskih barikada. Tada je podijeljena na nacionalnoj osnovi”, objasnio je Muračević, dodavši da su Srbi prvi postavili barikade i kontrolne punktove, a zatim i Bošnjaci.
Nakon što se situacija počela zaoštravati, predstavnici mjesne zajednice Svrake su, kako je naveo Muračević, tražili su sastanke sa Rajkom Koprivicom, koji ih je trebao spojiti sa Jovanom Tintorom, predsjednikom Kriznog štaba srpske općine Vogošća.
“Prilikom odlaska na jedan od tih sastanaka sa predstavnicima srpske vlasti vidio sam Jovana Tintora u SMB uniformi kako raspoređuje vojnike oko Svraka. Kazao mi je: ‘Šta ćete vi ovdje? Ovdje će se sve crveniti od balijske krvi’”, prisjetio se svjedok.
Optužnica Tintora tereti po osam tačaka kao nekadašnjeg predsjednika Kriznog štaba općine Vogošća za učešće u širokom i sistematičnom napadu na nesrpsko stanovništvo te općine od aprila do kraja jula 1992. godine.
On je optužen za nezakonito zatočavanje, mučenje, premlaćivanje, tjeranje na prinudne radove i ubistva velikog broja žrtava bošnjačke i hrvatske nacionalnosti počinjena na više lokacija, uključujući logore.
Svjedok Muračević je naveo da je rezervni sastav policije bošnjačke nacionalnosti s njim kao predsjednikom Mjesne zajednice i pripadnikom Teritorijalne odbrane nakon presretnutih komunikacija krajem aprila 1992. zaustavio kamion sa minobacačima, koje su potom predali u Sarajevo.
“Lično sam išao. Kada smo se vraćali 1. maja 1992., na vogošćanskoj petlji su nas zaustavili i uhapsili policajce Ferida Čuturu i Nijaza Salkića, a mene su pustili. Njih su odveli u Rajlovac i kasnije sam čuo da je Jovan Tintor zabranio razmjenu”, ispričao je Muračević.
On je kazao da je u naredna dva dana izvršen napad na Svrake i da su Bošnjaci primili poruku od Jovana Tintora da se predaju. Kako je rekao, 4. maja je zarobljen i odveden u kasarnu u Semizovcu, nakon čega je nakon jednog dana prebačen u betonski “Bunker” u blizini pansiona “Kon-tiki”.
“Na malom prostoru ‘Bunkera’ nas je znalo biti i po 80, muškaraca, djece i žena. Vršili smo nuždu u kantu u objektu, što je bilo naročito neugodno za žene”, kazao je Muračević, dodavši da je hrana bila oskudna.
Svjedok je naveo da je, kada je ga je ispitivao upravnik zatvora Branko Vlačo, vidio dokument Kriznog štaba Srpske općine Vogošća u kojem je stajalo da je Vlačo odgovoran za zatvore, a da su svi zatvori pod ingerencijom ovog štaba.
“Na dnu dokumenta je stajalo ‘komandant Jovan Tintor’, a potpisao je neko u njegovo ime”, rekao je Muračević.
Upitan kako je to mogao vidjeti i pročitati prilikom ispitivanja i premlaćivanja, svjedok je kazao da je prostor gdje je ispitivan bio mali.
Branko Vlačo je pred Sudom BiH osuđen na 13 godina zatvora za zločine počinjene u Vogošći.
“Fizička, psihička zlostavljanja, silovanja žena, tjeranje muškaraca na homoseksualne radnje, sve sam vidio i doživio”, kazao je Muračević.
On je dodao da je iz “Bunkera” vođen u “Nakinu garažu”, gdje je također zlostavljan, a da je u augustu 1992. prebačen u “Planjinu kuću”.
Suđenje se nastavlja 23. januara.
