Svjedoci Samir Šupac i Elvedin Dučić su kazali da su u jesen 1992. godine imali šest, odnosno devet godina, te da su živjeli u mjestu Kopači (općina Goražde).
Obojica su rekla da nisu vidjeli, niti čuli od druge djece da je neko u tom periodu vidio leševe u rijeci Drini kod Lađeve stijene.
Šupac je istakao da je možda samo jednom otišao na taj lokalitet, dok je Dučić rekao da u jesen 1992. godine nije bio, niti čuo za Lađevu stijenu, jer je bio mali.
Ovi svjedoci dali su svoj iskaz na suđenju Muhamedu Adžemu, Omeru Uglješu, Senadu Haliloviću i Sulji Karkelji, nekadašnjim pripadnicima Armije Bosne i Hercegovine (ABiH), koje Okružno tužilaštvo u Istočnom Sarajevu tereti za učešće u ubistvima sedam ratnih zarobljenika, pripadnika Vojske Republike Srpske (VRS), počinjenim 17. septembra 1992. godine.
Prema optužnici, oni su zarobljeni 21. augusta 1992. godine, nakon čega su bili zatočeni u zgradi Općinskog sekretarijata za unutrašnje poslove (OSUP) Goražde, odakle su odvedeni na lokalitet Lađeva stijena u naselju Kopači, gdje su ubijeni.
Na ovom suđenju svjedočili su i Mehmed Terović i Džemail Čulov, koji su ispitivani o izvjesnom Muji Čelju. Kazali su da je Čeljo imao stakleno oko.
Terović je kazao da je Čeljo “često dobijao napade” i bio “spreman da se potuče”. On je dodao da su često igrali karte, te da je Čeljo najvjerovatnije imao loš vid jer je “mijenjao karte”. Svjedok je pojasnio i da Čeljo kao autoprevoznik nije mogao noću voziti zbog mane sa vidom.
U unakrsnom ispitivanju, Terović je rekao je ispod Čeljine kuće bio put kojim se stiže do Lađeve stijene.
“Uvijek sam imao problem s njim. Ili me prevari, ili mi ostane dužan. (…) Posljednjih godina mu nisam više dao da ulazi u avliju”, kazao je Čulov za Čelju.
Suđenje će se nastaviti 15. septembra.
