Pomoć Bošnjacima da napuste Bijeljinu

Sukobe u Bijeljini, Kićanović, koji je tada bio direktor gradske bolnice, opisao je kao posljedicu djelovanja “muslimanskih ekstremista” koji su “blokirali ulice i pucali nasumično na ljude”.

Nakon što je pucano i na njega, svjedok je pobjegao u obližnje selo Dvorovi. U Bijeljinu se vratio 3. aprila 1992, kada je “podignuta blokada” poslije uličnih borbi, uvjerivši se da su optužbe sarajevskih medija “o masakru nad hiljadama” neistinite.

Optužnica tereti Karadžića, tadašnjeg predsjednika Republike Srpske, za progon Bošnjaka i Hrvata iz 20 opština širom BiH, uključujući i Bijeljinu.

Po optužnici, srpske snage, uključujući i paravojsku Željka Ražnatovića Arkana, u Bijeljini su 1. i 2. aprila 1992. ubile 48 civila.

Na pitanje tužiteljke Catrine Gustafsson zašto nije spomenuo Ražnatovića i njegovu paravojsku, Kićanović je odgovorio da su oni bili u Bijeljini, ali da ih on nije vidio tokom borbi zato što je bio na selu.

“Ranjeni Ražnatovićevi borci liječeni su u bijeljinskoj bolnici, što je njihov vođa platio”, kazao je svjedok.

Ražnatović, protiv koga je Haški tribunal podigao optužnicu za ratne zločine, ubijen je u Beogradu 2000. godine.

Svjedok Kićanović je potvrdio da je, tokom boravka članova Predsjedništva BiH Biljane Plavšić i Fikreta Abdića u gradu, od lokalnih srpskih zvaničnika zatražio da “zaustave pljačkanje muslimanskih kuća”.

“Ja sam jednom čovjeku – ne mogu da se sjetim ko je to bio – rekao: ‘Dajte, molim vas, da se zaštite Muslimani, narod’”, kazao je svjedok, dodajući da su “sve vrijeme” i od Karadžića dolazile instrukcije o humanom postupanju prema civilima.

Kićanović je, međutim, negirao da su srpske paravojske protjerivale Muslimane iz Bijeljine, rekavši da su oni “otišli, napustili prostor gdje su bile borbe i gdje su izgubili majoritet”.

Tužiteljka Gustafsson zatim je svjedoku predočila niz dokumenata UN-a o progonu 2.500 Muslimana iz Bijeljine u ljeto 1994, zbog čega su protesti upućeni Karadžiću.

Kićanoviću je pokazan i izvod sa sastanka na kojem su ga građani srpske nacionalnosti obavijestili da Vojkan Đurković – blizak Ražnatoviću – iz grada “tjera Muslimane u čarapama”.

Potvrđujući da je Đurković, “kao pojedinac”, “radio takve stvari”, svjedok je kazao: “Odvodio je Muslimane do linije razgraničenja, ali ne u smislu progona, nego da im pomogne da napuste teritoriju Bijeljine… Ne radi se o protjerivanju, nego o pomoći ljudima da odu tako gdje žele.”

Po riječima Kićanovića, koji se više puta sastajao s Karadžićem, lider bosanskih Srba je u vrijeme napetosti u Bijeljini pozivao na smirivanje tenzija i “iskreno želio da spriječi rat u BiH”.

Tvrdeći da je Karadžić bio i za ostanak civila u njihovim domovima, Kićanović je optuženom rekao: “Vi ste govorili često: ‘Rat će brzo proći, a mi moramo živjeti jedni s drugima.’”

Drugi svjedok Odbrane, bivši oficir VRS-a Desimir Šarenac opovrgavao je navod optužnice o terorisanju civila u Sarajevu stalnim i neselektivnim granatiranjem sa srpskih položaja oko grada.

Šarenac, tadašnji oficir bezbjednosti Sarajevske brigade VRS-a, tvrdio je da je artiljerija samo uzvraćala na vatru Armije BiH (ABiH) iz grada i da nije ciljala civilne objekte.

Svjedok je sugerisao da je ABiH granatama gađala sopstvene građane da bi za njihovo stradanje okrivila srpsku stranu i izazvala međunarodnu intervenciju protiv nje.

Suđenje Karadžiću, koji je optužen i za genocid u Srebrenici i uzimanje pripadnika UNPROFOR-a za taoce, nastavlja se 7. marta, kada će tužioci završiti unakrsno ispitivanje Šarenca.