This post is also available in: English
ila utovarivače.
Davidović je objasnio da su ga ujutro 14. jula 1995. godine dvojica direktora Zadruge u Kravici obavijestila da su “imali neprijatnosti od srpskih vojnika koji su to radili”.
“Oni su mi rekli da je nekoliko stotina ljudi bilo ubijeno i da su leševi još tamo”, kazao je svjedok, dodavši da su on i sagovornici bili “šokirani”.
Istog dana, Davidovića je, kako je rekao, potpukovnik Ljubiša Beara odveo kod dvojice drugih oficira, koji su mu zatražili da obezbijedi mašine za utovaranje i kopanje. Svjedok je kazao da je pretpostavio da će te mašine biti upotrijebljene za uklanjanje tijela iz kravičke zadruge.
Beara je u to vrijeme bio bezbjednosni oficir Glavnog štaba Vojske Republike Srpske (VRS), a Tribunal ga je 2010. godine nepravosnažno osudio na doživotni zatvor zbog genocida u Srebrenici.
Prema optužnici protiv Karadžića, u vezi sa genocidom nad 7.000 srebreničkih Bošnjaka u danima nakon što je VRS zauzela Srebrenicu 11. jula 1995., u skladištu Zadruge u Kravici srpske snage su ubile oko 1.000 zarobljenika.
Karadžić, bivši predsjednik Republike Srpske (RS), optužen je i za progon Bošnjaka i Hrvata širom BiH, teror nad civilima u Sarajevu dugotrajnim granatiranjem i snajperisanjem, te uzimanje vojnika Ujedinjenih nacija (UN) za taoce, u periodu od 1992. do 1995. godine.
Davidović je izjavio i da je 12. jula 1995. u Bratuncu vidio autobuse sa zarobljenim muškarcima iz Srebrenice, koji su sutradan ujutro otišli iz grada. Dok je zarobljenicima doturao vodu, kazao je svjedok, jedan mu je policajac rekao da zarobljeni idu na razmjenu u Batković. Po odlasku zarobljenika, u učionicama osnovne škole pronađeno je više beživotnih tijela.
Poslije desetak dana, međutim, svjedok je, kako je kazao, čuo za masovna ubistva Bošnjaka na više lokacija između Bratunca i Zvornika.
Opisujući sastanak u bratunačkom hotelu “Fontana” kojem je prisustvovao 12. jula 1995. ujutro, Davidović je potvrdio da je komandant VRS-a Ratko Mladić poručio predstavnicima srebreničkih Bošnjaka da “mogu opstati ili nestati”, te da su oni sami odlučili da napuste Srebrenicu.
Mladić čeka početak suđenja pred Haškim tribunalom zbog genocida, zločina protiv čovječnosti, kršenja zakona i običaja ratovanja počinjenih u BiH.
Tokom unakrsnog ispitivanja, Karadžić je pitao svjedoka da li je povjerovao “u glasine” o masovnom ubijanju srebreničkih Bošnjaka.
“Nažalost, jesam, zato što sam to čuo od ljudi iz VRS-a, a oni ne bi proturali glasine, nego se to desilo. Pominjali su Kozluk, Čelopek i Pilicu”, odgovorio je Davidović.
Upitan da li je “ikada primijetio namjeru srpskih zvaničnika da se muslimani protjeraju ili iskorijene”, svjedok je odgovorio odrično. Kazao je i da je poslije sastanka Mladića s Bošnjacima vjerovao da će evakuacija proteći u redu, ali da je “priča bila druga”.
Karadžić je sugerisao da masakr u Kravici nije bio “planiran”, već da je bio izazvan time što je jedan zarobljenik oteo pušku srpskom policajcu i ubio ga. Potvrđujući da je čuo tu priču, svjedok je rekao da mu nikada neće biti jasno zašto je do toga došlo.
Na sugestiju optuženog, Davidović je kazao da je general Mladić na sastanku 12. jula Bošnjacima “ponudio da ostanu, uz sve garancije ako predaju oružje i ako oni koji su okrvavili ruke budu procesuirani”.
“Muslimani su bili isključivi da žele da odu”, rekao je svjedok. Ispričao je da je zatim, po Mladićevom nalogu, hiljadama Bošnjaka u Potočarima odnio izvjesnu, ali nedovoljnu, količinu vode i hrane.
Na pitanje Karadžića da li je u Potočarima “postojala opasnost od lične osvete” Bošnjacima, Davidović je odgovorio odrično, objasnivši da su mu srpski vojnici bili nepoznati, odnosno da nisu bili iz Bratunca.
Poslije Davidovića, svjedočenje je započeo Milenko Katanić, koji će davanje iskaza nastaviti 10. februara 2012. godine.
