Navikavanje na zaštićene svjedoke

Zaštićena svjedokinja, koja je pred Sudom BiH svjedočila na suđenju Bobanu Šimšiću, osuđenom za ratne zločine počinjene u Višegradu, tvrdi da joj je nakon otkrivanja identiteta brat optuženog nudio novac kako bi promijenila iskaz.

Predstavnici žrtava kažu da su zbog otkrivanja identiteta, osim s nuđenjem novca, suočeni i sa prijetnjama, i to najviše od srodnika optuženih za ratne zločine.

U Tužilaštvu BiH ističu da se otkrivanje identiteta zaštićenih svjedoka ne događa često jer je to krivično djelo za koje je propisana i zatvorska kazna. S druge strane, predstavnici Odbrane smatraju da je “institut zaštićenog svjedoka novina na koji se mnogi teško navikavaju”, pa se preko delikatnih pitanja može otkriti o kojem je svjedoku riječ.  

Zbog otkrivanja identiteta, drugi svjedoci, koji bi trebali da svjedoče u predmetima ratnih zločina, nemaju povjerenja u pravosudne institucije i vlasti i zato odbijaju da ispričaju ono što su proživjeli.

Kako bi se to spriječilo, stručnjaci smatraju da je potrebno za svjedoke osigurati veću pomoć socijalnih institucija koje djeluju u njihovim zajednicama, te kazniti one koji otkriju identitet.

Pred Sudom BiH, trenutno je u toku jedno suđenje zbog otkrivanja identiteta zaštićenog svjedoka i to protiv novinara i urednika sedmičnog magazina “Bum”.

Nuđenje novca

Svjedoci najčešće traže određivanje mjera zaštite jer osjećaju stid zbog onoga što su doživjeli, te iz straha od počinitelja koji nerijetko žive u neposrednoj blizini.

Važeće zakonske odredbe predviđaju da sud može odrediti mjere zaštite svjedocima koji svjedoče na suđenjima za ratne zločine. Neke od mjera su isključenje javnosti tokom svjedočenja, zaštita ličnih podataka, davanja iskaza iza zastora ili putem videa, uz izmjenu glasa.

Prema zakonu, Sud može odlučiti da lični podaci svjedoka ostanu povjerljivi u trajanju za koje se odredi da je potrebno, a najviše 30 godina nakon donošenja pravomoćne odluke.

Unatoč strogim zakonskim odredbama, dešava se da bude otkriven identitet zaštićenog svjedoka tokom ispitivanja na suđenju, kako od Odbrane optuženog, tako i od tužioca koji zastupa optužnicu.

 “Ne znam kada je otkriven moj identitet ali advokati onih kojima se sudi znaju o meni više nego što znam sama o sebi. Ne može se reći da je ijedan svjedok zaštićen… Nemam ja povjerenja ni u šta”, kaže zaštićena svjedokinja, koja je svjedočila na suđenju Bobanu Šimšiću pred Sudom BiH.

Šimšić je u augustu 2007. godine pravomoćno osuđen na 14 godina zatvora zbog zločina počinjenog 1992. u Višegradu.

Svjedokinja tvrdi da joj je, nakon što joj je otkriven identitet, brat Bobana Šimšića “nudio novac kako bi pozitivno svjedočila o optuženom” i dodaje da to nije prihvatila, te da i dalje osjeća strah.

“Ko meni garantuje da mi neko od članova porodice optuženog neće pokucati na vrata? To su sve moji školski drugovi. Više se nigdje ne krećem. Na posao me vozi muž, a u svoj rodni kraj idemo samo jedanput godišnje”, kaže zaštićena svjedokinja.

Osim ove svjedokinje – kojoj je otkriven identitet, a za što niko još uvijek nije odgovarao – i drugi svjedoci ističu da se često događa da Odbrana ili sam optuženi otkriju njihove lične podatke.

Osim Odbrane, otkrivanju identiteta zaštićenih svjedoka nekada doprinesu i sami tužioci koji rade na predmetima. Desi se da tužilaštvo najavi ko će od svjedoka biti saslušan na idućem ročištu i kada dođe taj svjedok, za njega traže zaštitne mjere iako svi prisutni u sudnici znaju o kome je riječ.

“Tokom suđenja, predsjedavajući Sudskog vijeća opomene prisutne da ne smiju otkriti identitet svjedoka i sve se završi na tome. Prilikom otkrivanja identiteta, žrtve budu izložene prijetnjama srodnika optuženog ili pokušajima podmićivanja”, kaže Bakira Hasečić, predsjednica Udruženja “Žena – žrtva rata”.

Duško Tomić, jedan od branilaca na suđenjima za ratne zločine, ističe da je “institut zaštićenog svjedoka novina na koji se mnogi teško navikavaju”.

“Tokom ispitivanja zaštićenog svjedoka, Odbrana ponekad koristi delikatna pitanja preko kojih se može saznati o kojem se licu radi. Zbog toga, na kraju svjedočenja ili u slučaju da se taj svjedok pojavi kao svjedok Odbrane, to lice se samo identifikuje i odrekne svog prikrivenog identiteta”, kaže Tomić.

Unatoč tome što je riječ o novom institutu, žrtve ističu da se boje osvete jer ih nekolicina još uvijek živi u neposrednoj blizini počinilaca zločina.

“Žrtve se boje osvete i onoga što su počinioci govorili kada su vršili zločine, a to je: ‘Ako ikome kažeš, ubit ću ti kompletnu porodicu’. Žrtve se boje za članove svojih porodica…”, ističe Hasečić.

Šta trebaju reći

Tužilaštvo BiH je u maju ove godine zatražilo od Suda da odredi pritvor Miralemu Maciću, koji čeka početak suđenja za zločine počinjene na području Konjica 1992. godine. Jedan od razloga su, kako smatra Tužilaštvo BiH, prijetnje svjedocima putem kojih im je optuženi Macić govorio šta trebaju reći na suđenju.

“Tužilaštvo BiH je saslušalo zaštićenog svjedoka S1, koji je kazao da ga je posjetio Miralem Macić i rekao mu da misli da je svjedok S2 pokrenuo ovaj postupak, te je noć prije sa automatskom puškom došao u njegov ugostiteljski objekat. S1 je kazao da mu je Macić rekao da je htio ući u ugostiteljski objekat i ubiti S2 i sve sa njim…”, kaže Sanja Jukić, tužiteljica Tužilaštva BiH na ročištu održanom u maju ove godine.

Žrtve smatraju da od mjera zaštite koje im dodjeli sud nemaju koristi i ne osjećaju se bezbjedno.
“Sudu trebamo dok svjedočimo. Kada zatvorimo vrata suda, mi nismo ničija briga”, ističe Hasečić.

Svjedoci od suda traže zaštitu, ne samo zbog straha od onih protiv kojih svjedoče, već i zbog stida koji osjećaju pred članovima svojih porodica.

“Kada je otkriven identitet svjedoka, oni se osjećaju kao da su potpuno goli, što za posljedicu ima stid. Prisutan je i strah da će njihova djeca ili unuci biti izloženi osudi”, kaže Fatima Bećirović, koordinatorica psihosocijalnog programa Centra za terapiju i rehabilitaciju “Vive žene” iz Tuzle.

Bećirović ističe da tokom davanja iskaza svjedoci ponovno proživljavaju ono što im se dogodilo – vraćaju im se slike i javlja se strah za vlastiti život.

“Mnogi svjedoci u dijelovima tijela osjećaju bolove i patnje koje su preživjeli, zatim mirise i sve ono što im je ostalo pohranjeno u tijelu, bez obzira da li se radi o fizičkom, emocionalnom ili mentalnom nivou”, kaže Bećirević, ističući da im se javlja i visok stepen anksioznosti, strah od posljedica, strah za život i slično.

Zbog toga je, smatra Bećirović, svjedocima potrebna pomoć zajednice. Zakonom je predviđeno da svjedok pod prijetnjom i ugroženi svjedok ima pravo na pravnu pomoć, kao i podršku organa za socijalno staranje.

“Svjedocima je potrebna podrška tužitelja i psihološka podrška koju trebaju imati prije, u toku i nakon svjedočenja. Lokalna zajednica može da bude tu za žrtve”, kaže Bećirović, dodajući da je žrtvama potreban podržavajući pristup uopšte.

Selma Učanbarlić je novinarka BIRN – Justice Reporta. [email protected] Justice Report je BIRN-ova sedmična online publikacija.