Matuzović i ostali: Maltretiranje na kopanju rovova

Vlado Dervenić je u izjavi koju je pročitala tužiteljica Zorica Đurđević ispričao da je zarobljen u Odžaku 8. maja 1992. i prebačen u Donju Mahalu, gdje su zatočene, kako je naveo, po ulasku u fiskulturnu salu vojni policajci udarali rukama, nogama i kundacima puške.

Iz Donje Mahale su zatvorenici, kako stoji u izjavi, vođeni na kopanje rovova, a vojni policajci su određivali ko ide.

“Kopali smo rovove u Oštroj Luci, Vodicama, na kompletnom oraškom ratištu. Vojnicu su nas tjerali da se popenjemo na tranšee, provociramo vojnike Republike Srpke, a oni bi pucali na nas”, rekao je svjedok i dodao kako je u Vodicama ubijen logoraš i da je čuo da se ubistvo desilo s leđa.

U Donjoj Mahali, stoji u istoj izjavi, bilo je nekoliko žena koje su izvođene, zlostavljane i silovane, kao i da je bila grupa od 10-ak ljudi iz Vukovara koje nisu mogli vidjeti, ali da su uvijek mogli čuti kako ih tuku i maltretiraju.

Svjedok Stojan Sarić je u izjavi rekao da je zarobljen 9. maja 1992. u Bukovoj Gredi kada su, kako je kazao, došli neki vojnici za koje misli da su specijalci iz Slavonske Požege, da su počeli da hapse srpsko stanovništvo koje nije napustilo ovo mjesto i da je sedam ljudi ubijeno u blizini svojih kuća i imanja.

Ovaj svjedok je naveo u iskazu da su ga vojnici natjerali da uđe u septičku jamu i da su palili vatru oko njega kako bi im kazao gdje je puškomitraljez koji, kako ističe, nije imao, te je sproveden u Srednjoškolski centar u Orašju, gdje je nakon 20-ak dana izveden na saslušanje i pretučen.

“Prebacili su nas u školu u Donju Mahalu odakle su nas izvodili na kopanje rovova za vrijeme borbenih dejstava. Bilo je više zatvorenika iz Novog Grada, Odžaka, Dervente, Bosanskog Broda. Oko 20 logoraša je poginulo na kopanju rovova, ali ja o njima ništa ne znam”, stoji u iskazu ovog svjedoka.

Kazao je i kako je s njim bio zatvoren njegov brat koji je nakon ispitivanja pretučen i podlegao, kao i sestra koja je preminula u bolnici u Vinkovcima od zadobijenih povreda.

Odbrana je navela da bi svjedoka, da je tu, pitala zbog čega mu je sestra bila hospitalizirana jer iz ostalih izjava ne proizilazi da je maltretirana i da je niko nije tukao, već je preminula prirodnom smrću.

Pročitan je iskaz i Karanfilke Pejić koja je ispričala kako je od osoba koje su bile zatočene u Srednjoškolskom centru u Orašju dobila informaciju o maltretiranju svog brata Žarka Ristanića, da su ga tukle osobe zvane Kemi i Mato Rakijica, kao i da je od zadobijenih povreda preminuo početkom februara 1993. i njegovo tijelo je razmijenjeno.

Odlukom Sudskog vijeća, Sarićev iskaz je uvršten u dokazni materijal, a dva ostala nisu, što će biti urađeno naknadno kada postupajući tužilac obrazloži u kojim predmetima i na koje okolnosti su oni dati.

Odbrana je prethodno prigovorila na sve iskaze uz obrazloženje da oni nisu dati protiv optuženih osoba niti u odnosu na radnje koje optužnica obuhvata, kao i da zapisnici nisu sastavljeni na zakonit način.

Za zločine počinjene u Orašju optuženi su Đuro Matuzović, Ivo i Tado Oršolić, Marko Dominković, Joso Nedić, Marko Blažanović, Mato i Anto Živković, Stjepo Đurić i Mirko Jurić.

Zločine su, prema optužnici, počinili kao pripadnici komandnih struktura HVO-a te vojne i civilne policije u Orašju, a na teret im je stavljeno da su počinili progon srpskog stanovništva, i to ubistvima, zatvaranjem, mučenjem, silovanjima i drugim radnjama.

Nastavak suđenja je 15. maja.