“Mi smatramo da se u smislu namjere i razmjera počinjenih zločina radilo o genocidu i u drugim opštinama. Sudije nas nikada nisu pratile po ovom pitanju. Postoji više od deset drugih slučajeva gdje su tužioci nastavili ovu tezu i odlučili smo da to radimo do posljednjeg slučaja, čak i ako znamo iz prošlosti da smo do sada bili neuspješni”, dodaje Brammertz.

Bitno je napomenuti, kako kaže, da su za sve opštine bile osuđujuće presude za ratne zločine, zločine protiv čovječnosti, ali da pravna kvalifikacija za njih nije genocid.

Prvostepenom presudom Međunarodnog mehanizma za krivične sudove (MMKS) iz novembra 2017. godine, Ratko Mladić, nekadašnji komandant Glavnog štaba Vojske Republike Srpske (VRS), je osuđen na doživotnu kaznu zatvora za deset od 11 tačaka optužnice.

Mladić je proglašen krivim za genocid nad Bošnjacima iz Srebrenice, progon Bošnjaka i Hrvata širom BiH, terorisanje stanovništva Sarajeva granatiranjem i snajperisanjem i uzimanje “plavih šljemova” Ujedinjenih nacija (UN) za taoce.

Tribunal je Mladića oslobodio krivice po prvoj tački optužnice, koja ga je teretila za genocid u šest drugih opština u BiH – Foči, Kotor-Varoši, Prijedoru, Sanskom Mostu, Vlasenici i Ključu. Tužilaštvo je u svojoj žalbi tražilo da Mladić bude osuđen za genocid u pet opština, isključujući Ključ.

Mladić je osuđen i za zločine protiv čovječnosti u 15 bosanskohercegovačkih opština, progon, istrebljenje, ubistva, deportacije i prisilno premještanje. Tribunal je utvrdio Mladićevu krivicu i po četiri tačke optužnice za kršenje zakona i običaja rata, ubistva, teror, nezakonite napade na civile i uzimanje talaca.

U utorak, 8. juna bit će mu izrečena konačna presuda.

Dokumentovan sukob

Brammertz govori na skupu u Sarajevu 2019. godine. Foto: EPA-EFE/FEHIM DEMIR

Govoreći o dokazima koje je tužilaštvo iznosilo u vezi sa genocidom u drugim opštinama, Brammertz navodi da je međunarodna pravda vrlo složena i da se moraju ispuniti vrlo visoki standardi dokaza prema sudijama.

“Mislim da nismo mogli učiniti mnogo više u odnosu na opštine. Mislim da ne postoji nijedan sukob na svijetu gdje je skupljeno toliko dokumentacije kao što smo mi to učinili”, kaže Brammertz.

Većina članova Vijeća je, uz suprotno mišljenje sudije Alphonsa Oriea, u prvostepenoj presudi konstatovala da su fizički izvršioci u opštinama Sanski Most, Vlasenica i Foča, kao i izvjesni izvršioci u opštinama Kotor-Varoš i Prijedor, namjeravali da bosanske Muslimane u tim opštinama unište kao dio zaštićene grupe, ali je također zaključila da “su bosanski Muslimani koji su bili ciljani u svakoj od opština činili relativno mali dio te zaštićene grupe i da nisu ni na koji drugi način predstavljali njen značajan dio”.

Brammertz smatra da je, ako se pogledaju činjenice i broj ubijenih ljudi u opštinama, zakonska kvalifikacija za genocid zadovoljena.

Jako je važno, prema njegovim riječima, da je u drugim opštinama bilo više dodatnih masovnih grobnica jer su one “itekako pokazale da su neke od ovih masovnih grobnica pripremljene prije ubijanja pojedinaca”.

Dodao je da je pristup Tužilaštva uvijek bio da su ubistva u opštinama bila dobro isplanirana, masovna i da su zadovoljavala kriterije genocida, ali navodi da sudije ipak imaju konačnu riječ.

Govoreći o masovnoj grobnici “Tomašica” kod Prijedora, Brammertz kaže da je to jedan od glavnih elemenata koji su iskoristili u predmetu Radovana Karadžića i Mladića, kako bi podržali svoju tezu o genocidu u drugim opštinama.

“Ovo je jedan od savršenih primjera kada smo mogli pokazati da su ubijanja bila masovna i da su bila planirana”, dodaje Brammertz.

Karadžića je u martu 2019. godine Mehanizam osudio na kaznu doživotnog zatvora zbog genocida nad Bošnjacima iz Srebrenice, progona Bošnjaka i Hrvata širom Bosne i Hercegovine, terorisanja stanovništva Sarajeva tokom opsade grada i držanja pripadnika mirovnih snaga UN-a kao taoce. Oslobođen je optužbi za genocid u sedam opština 1992. godine.

Brammertz navodi da je očito da je 25 godina sudske prakse uticalo na međunarodnu krivičnu praksu i mnogi domaći sudovi, ali i oni u Evropi i drugim zemljama se pozivaju na hašku praksu.

Neprihvatljivo negiranje genocida

Brammertz na zasjedanju UN-a u New Yorku 2010. godine. Foto: EPA/DANIEL BARRY

Kaže da je poricanje genocida, zločina i glorifikacija ratnih zločina danas jedan od apsolutno najvećih izazova u zemljama bivše Jugoslavije i ima mnogo različitih uticaja.

Smatra da pomirenje mora doći iz zajednica žrtava i počinilaca, ali ono u što apsolutno vjeruje je da se za pomirenje potrebno usaglasiti oko odgovornosti iz prošlosti, te da je rad Tribunala stvorio preduslove za pomirenje.

Ono što sprečava pomirenje, kako kaže, jesu neodgovorni političari koji iz domaćih, nacionalističkih, šovinističkih, egocentričnih razloga negiraju genocid u Srebrenici i slave ratne zločince. To negiranje, kako navodi, vrijeđa preživjele i žrtve, ali i međunarodnu zajednicu.

“Definitivno je neprihvatljivo i ja lično sam pobornik donošenja zakona kako bi se to smatralo krivičnim djelom, jer u stvari negiranje genocida je zadnja faza genocida, to je dio genocida. To je tako očito i međunarodna zajednica mora snažnije reagirati”, smatra Brammertz.

On će sutra pred Vijećem sigurnosti UN-a iznijeti polugodišnji izvještaj rada Tužilaštva za kojeg kaže da neće sadržavati veća iznenađenja.

U tom izvještaju on će, između ostalog, govoriti o veličanju ratnih zločinaca i negiranja genocida koje prema njegovom mišljenju postaje sve gore. Navodi da su političari danas glasniji u negiranju zločina i genocida nego prije deset godina.

“Ako neki studentski dom nazovete po Radovanu Karadžiću, ako pozovete osuđene ratne zločince da predaju na vojnim akademijama, ako dopustite da ministarstvo odbrane objavljuje memoare osuđenih ratnih zločinaca, ako dozvolite ministru u Crnoj Gori da kaže genocid se nikada nije dogodio, ako imate [Milorada] Dodika kao člana Predsjedništva i kažete da se genocid u Srebrenici nikada nije dogodio – ne možete kao zajednica i društvo krenuti naprijed”, izjavio je on.

Veličanje, prema Brammertzu, ima negativan uticaj na proces pronalaska nestalih osoba. On je podsjetio da su u prošlosti pojedine masovne grobnice pronađene uz pomoć vojnika i vozača kamiona koji su istupili i rekli da su bili prisutni kada su tijela zakopavana.

“Ako oni čuju svoje vlade ili članove vlada kako slave komandante i negiraju zločine koji su se desili, to ne predstavlja nikakvu motivaciju za obične vojnike da istupe i kažu: ‘On nije nikakav heroj, on je smjestio stotine osoba koje je ubio u masovnu grobnicu’”, kaže tužilac.

Prema mišljenju Brammertza, neprihvatlijivo je da se stotine počinilaca zločina velikih razmjera u BiH nalaze u Srbiji i Hrvatskoj usljed dvojnog ili trenutnog državljanstva bez mogućnosti da budu izručeni. Smatra da ovo predstavlja jedan od većih problema, i kaže da već godinama skreće pažnju na slučaj Novaka Đukića, optuženog za granatiranje tuzlanske Kapije koji se nalazi u Srbiji, u izvještajima pred Vijećem sigurnosti.

Upitan o takozvanoj “A” listi predmeta za ratne zločine, odnosno osoba kojima nije suđeno pred Haškim tribunalom ali su prebačeni Tužilaštvu BiH, Brammertz se slaže da je to pitanje trebalo biti riješeno ranije, međutim smatra da će glavna državna tužiteljica BiH Gordana Tadić to privesti kraju ove godine.

“Godinama je ohrabrujemo da zatvori ovo poglavlje i da zaista može izvijestiti o slučajevima iz kategorije ‘A’ upravo o onome što se dogodilo sa svima njima, jer govorimo o stotinama slučajeva. Slažem se da ih je trebalo riješiti ranije, ali vjerujem da će glavna tužiteljica dovršiti ovo pitanje ove godine”, kaže Brammertz.

Brammertz dosadašnji rad na predmetima ratnog zločina smatra privilegijom i misli da kada se uspješno obavlja, tužioci mogu napraviti razliku u mnogim životima.