Dijete ratnog silovanja u potrazi za istinom

“Ja sam beba silovanja. To je ono što sam ja”, kaže Lejla Damon.

“To je grozan termin, i to su dvije riječi koje nikada ne biste željeli staviti u jednu rečenicu… Ali to je realnost…”, dodaje ona.

Danas dvadesetpetogodišnjakinja, Damon je bila jedna od govornica na komemoraciji povodom srebeničkog genocida koju je organizirao “Frontline Club” u Londonu.

Kaže da se godinama bori s načinom na koji je došla na svijet.

Odrasla je u Velikoj Britaniji. Kada je imala sedam godina, roditelji su joj rekli da je posvojena i da je rođena u Bosni i Hercegovini. Kada je napunila 18 godina, saznala je više.

Rođena je na božićni dan 1992. godine. Majku su joj srpski vojnici silovali u logoru u Foči u proljeće te godine, prije nego je razmjenom stigla u Sarajevo, gdje je rodila Lejlu.

Dvoje britanskih novinara – Sian i Dan Damon – koji su radili iz sarajevske bolnice te godine, intervjuirali su njenu majku. Ova traumatizirana Bošnjakinja je rekla da strahuje kako će povrijediti dijete ili da će ono odrasti i postati slično čovjeku koji ju je silovao.

“Bili smo u Sarajevu i snimali smo užasne scene sirotišta i patnje, i onda smo upoznali ovu bebu. Šta smo mogli uraditi? Nismo nikako mogli da ostavimo tu bebu od samo devet dana”, rekla je Sian Damon na komemoraciji “Frontline Cluba” povodom srebeničkog genocida.

Uz dozvolu bh. vlasti, Sian i Dan Damon izvukli su malu Lejlu 3. januara 1993. preko Slovenije i Mađarske do Velike Britanije, gdje je živjela u sjeveroistočnom Londonu, daleko od rata, koji je okončan 1995. godine, i patnje njene biološke majke.

Lejla Damon kaže da je već kao tinejdžerica bila iznimno znatiželjna u vezi s ratom u BiH.

“Počela sam čitati sve o tome šta se dešavalo u BiH – o ženama koje su silovane, o logorima. Kada su me roditelji posjeli i rekli mi da mi je majka silovana u jednom od logora – to nije bio toliki šok. Nisam toliko plakala… ali vjerovatno zato što nisam odrasla u BiH”, prisjeća se ona.

Prema službenim podacima „Bosanskohercegovačke mreže u Velikoj Britaniji“, postoji oko 10.000 građana BiH koji žive na Otoku, a značajan broj je onih koji su izgubili porodice i prijatelje tokom rata.

Lejla Damon kaže da nije poznavala nijednu osobu iz BiH dok je odrastala. Živjela je u Londonu, kako kaže, okružena prijateljima koji su znali malo ili nimalo o stradanju u BiH.

Kada je napunila 18 godina, otišla je na trosedmični odmor u BiH.

“U to vrijeme sam imala već više razumijevanja sa ženske strane, pretpostavljam jer sam već odrasla i počinjala sam shvatati šta jedan takav čin silovanja znači”, priča Damon.

Silovanje se ne tretira dovoljno ozbiljno, prema Damon, jer se posmatra kroz prizmu seksa, a ne nasilja. Ona smatra da sistemska silovanja u BiH treba istraživati kako bi se ukazalo na način korištenja ovog zločina u kampanji etničkog čišćenja ili genocida.

Ne postoji tačan podatak o broju žena silovanih tokom rata u BiH, ali procjene se kreću između 25.000 i 50.000 žena.

Godinu dana nakon prve posjete BiH, odlučila se vratiti i pronaći svoju majku. Posjetila je bolnicu Koševo, gdje je, na svoje iznenađenje, upoznala medicinskog tehničara koji ju je zapamtio.

“Rekao je: ‘Bože dragi, pa ti si ta – ti si mala koja se izvukla’”, prisjeća se Damon.

Preko Ambasade Velike Britanije u BiH, Damon je dobila adresu svoje majke, ali je u početku odlučila da joj piše. Majka joj je odgovorila i naredne tri godine su provele dopisujući se.

“Prilično smo površne stvari pisale – ‘Nadam se da si dobro’, ‘Želim da znam da si dobro’… To je otprilike to”, kaže Damon.

Dodaje da je željela više, pa je u ljeto prošle godine zamolila prijateljicu koju je upoznala u BiH – također dijete silovanja – da posjeti njenu majku.

“Ona joj je rekla: ‘Upoznala sam Lejlu, super je’… Pokušala me nahvaliti i pitati majku da li bi me željela upoznati. To mi je bilo značajno jer je u pismima spominjala da se sastanemo, ali nisam znala da li je samo ljubazna”, priča Damon.

U oktobru 2017. godine, kako kaže Damon, upoznala je majku. Sastanak je bio pun tenzija, prisjeća se ona.

“Mnogo sam strahovala da će u zadnji tren reći da ipak ne želi da me vidi. Nije me morala upoznati”, kaže ona.

Na prvom sastanku, Siam i Dan Damon su prvi ušli u prostoriju, zatim Lejlina prijateljica, i na kraju ona sama.

“Jednostavno sam oklijevala… Onda sam je vidjela, uzela mi je ruku, pa me je zagrlila. To je bio jedan takav trenutak da smo uklonili te barijere koje sam gradila deset godina, otkako sam saznala odakle potičem”, kaže ona, prisjećajući se da je dugo sjedila s majkom pokazujući fotografije.

Iako je tog dana naučila mnogo, Damon ističe da još uvijek ima mnogo toga što ne zna – poput toga ko je silovao njenu majku – koja danas boluje od epilepsije i Parkinsonove bolesti – ili kako je njena majka stigla iz Foče u Sarajevo.

“Možda je jednostavnije tako”, dodaje Lejla.

Uprkos brojnim stvarima koje ne zna o svojoj biološkoj majci, Lejla kaže da je smatra uzorom.

“Kakvu snagu ta žena ima – da nastavi nakon svega… Ona nije dobro fizički – i psihički bojim se da je isto stanje – ali kakva snaga volje da se nastavi nakon svega, i snaga da mene upozna, to oduzima toliko… Mislim da je ona nevjerovatna osoba i moja je inspiracija”, kaže Damon.

Prošle sedmice Damon je bila govornica na komemoraciji u Londonu na kojoj se govorilo o zločinima počinjenim u Srebrenici i BiH. Kaže da se osjeća smirenije govoreći javno o svom životu, jer joj je istina donijela smiraj.

“Moram se pomiriti s tim… Ne kažem da se nekada ne osjećam istrošeno – užasno je govoriti o silovanju, genocidu, nasilju nad ženama… To je tako teško i tako vas potroši… Ali ako neću ja govoriti o tome, ko će?”, kaže Lejla Damon.

Autorica teksta je saradnica Balkanske istraživačke mreže Eleanor Rose