Analiza – Radaković i Pejić: Ubistvo roditelja pred očima djece

godine u prijedorskom naselju Tukovi.

Radaković i Pejić su optuženi da su 13. juna 1992. sa svjedokom S-1 došli u Tukove kod Prijedora, gdje je jedan od optuženih u prvoj kući ubio tri člana porodice Ećimović, a u drugoj su obojica pucala i ubila još dva člana iste porodice. Prema Tužilaštvu BiH, ova ubistva preživjelo je samo dvoje djece.

Radaković je optužen kao bivši pripadnik rezervnog sastava policije, dok je za Pejića navedeno da je bio u neidentifikovanoj vojnoj ili policijskoj formaciji.

Krivicu optuženih Tužilaštvo BiH je nastojalo dokazati iskazima 17 svjedoka, nalazom i mišljenjem jednog vještaka, te ulaganjem materijalnih dokaza.

Ključni svjedok Optužbe bio je zaštićeni svjedok Tužilaštva BiH S-1, koji je ispričao da je odvezao optužene do kuće porodice Ećimović u junu 1992. godine. Kako je rekao, vozilo je zaustavio kod magistralnog puta, a potom su nastavili pješke.

Po dolasku do kuće, kako je kazao S-1, Pejić je ušao unutra, a svjedok i Radaković su ostali stajati na obali rijeke.

“U jednom trenutku se onda čula vriska i galama, a zatim i pucanj”, izjavio je S-1, istaknuvši da su obojica optuženih bili naoružani automatskim puškama, a Pejić je imao i prigušivač.

S-1 je dodao da se Radaković u tom trenutku iznenadio, te krenuo prema kući. Petnaest minuta kasnije, kako je rekao svjedok, optuženi su došli nazad u automobil.

“Nastao je muk, niko nije razgovarao”, kazao je svjedok, dodavši da nije smio pitati šta se desilo, te da je tek kasnije saznao da je tada ubijena porodica Ećimović.

U unakrsnom ispitivanju svjedok je rekao da je 2009. godine razgovarao sa inspektorom Fahrudinom Čamdžićem, kojem je kazao da su Milorad Radaković i osoba pod nadimkom “Ledeni” ubili porodicu Ećimović. Pojasnio je da nije istina da je inspektoru Čamdžiću otkrio ime i prezime Pejića, već da mu je te informacije rekao inspektor.

Djeca gledala ubistvo majke

U korist Tužilaštva BiH svjedočio je i inspektor Bahrudin Džamdžić, koji je izjavio da mu je S-1 kazao da “Ledenog” poznaje iz viđenja.

Prema Džamdžiću, S-1 je rekao da je “Ledenog” vidio na semaforu u automobilu, nakon čega je inspektoru dao broj registracije.

Na pitanje da li mu je iko osim S-1 kazao da je “Ledeni” Goran Pejić, svjedok je odgovorio: “Meni to niko nije potvrdio osim zaštićenog svjedoka.”

Drugi svjedok S-2 je, na pitanje zna li ko je učestvovao u ubistvu Ećimovića, naveo imena više lica, a među njima je spomenuo i osobu koja se preziva Radaković. Predočena mu je izjava iz istrage u kojoj nigdje ne spominje prezime Radaković, a on je rekao da se ne može sjetiti zašto to prezime nije spomenuo u ranijoj izjavi.

Ubistvo majke i drugih članova porodice preživjeli su tada petogodišnja Ivana Landeka i sedmogodišnji Nikola Ećimović, o čemu su svjedočili u ovom postupku. Oba svjedoka su kazala da se ne mogu sjetiti izgleda ljudi koji su im došli u kuću.

“Neko je pozvonio. Stric je otvorio. Dvojica ljudi su došli i pitali za oružje. Pretresali su sobu, a kada nisu ništa našli, gurnuli su strica u dnevni boravak, gdje smo bili mi ostali”, prisjetila se Landeka, koja je s majkom Cecilijom i bratom Nikolom bila kod strine i strica u kući blizu njihove u naselju Tukovi.

Ona je dodala da se sve odigralo brzo i da se sjeća da je jedan pucao rafalom slijeva nadesno.

“Metak je udario u kauč kraj mene. Sjećam se te rupe. Rekli su: ‘Idemo sad srediti baku i djeda’… Mama je sjedila kraj nas nepomično. Krv joj je išla iz nosa. Bez obzira na moje godine, bila sam svjesna da su svi mrtvi”, prisjetila se Landeka.

Nikola Ećimović je kazao da je zajedno sa sestrom Ivanom bio kod strica Nikole i strine Katarine kada su ubijeni skupa s njegovom majkom Cecilijom.

“Vidim oružje, potom mrtve oko mene”, prisjetio se Ećimović.

O zločinu u Tukovima svjedočile su komšije ubijenih te osobe koje su vršile uviđaj nakon ubistava. Radovan Kecman je rekao da je živio u kući porodice Ećimović u Tukovima i da je za ubistvo porodice Ećimović saznao u ljetnom periodu, od supruge.

“Došla je plačući i rekla: ‘Pobijena je porodica, ostala su samo djeca’… Plakali smo oboje”, kazao je Kecman.

O vršenju uviđaja nakon ubistava svjedočili su Živko Dragosavljević, tada dežurni istražni sudija Osnovnog suda u Prijedoru, koji je rukovodio uviđajem, te Miroslav Krneta, nekadašnji krim-inspektor u Stanici javne bezbjednosti (SJB) Prijedor, i Neđeljko Timarac, bivši krim-tehničar.

Optuženi negiraju zločin

Odbrana je dokaze Državnog tužilaštva nastojala osporiti saslušanjem 30 svjedoka, a u svoju korist svjedočili su i optuženi.

Radaković je izjavio da je bio bolničar i da 1992. godine nije bio pripadnik Interventnog voda Sekretarijata unutrašnjih poslova (SUP) u Prijedoru.

“Dežurao sam u kancelarijama gdje je bio Interventni vod, ali nisam bio pripadnik Interventnog voda, bio sam bolničar za sve pripadnike rezervnog sastava policije. Dežurao sam samo s prvim odjeljenjem voda. Nisam išao u hapšenja i pretrese”, posvjedočio je optuženi.

Damir Ivanković je izjavio kako je optuženi došao u Interventni vod Stanice javne bezbjednosti (SJB) u Prijedoru 25. ili 26. juna 1992. godine, na poziciju sanitetlije.

“Znam da je Radaković u vojsci bio sanitetlija… Kada je došao kod nas, data mu je ta funkcija. Nosio je prvu pomoć”, rekao je Ivanković, koji je ranije osuđen na 14 godina zatvora zbog ubistava na Korićanskim stijenama na planini Vlašić.

Svjedočeći u svoju korist, Pejić je kazao da nikada u životu nije počinio nikakvo djelo protivno zakonu, i naglasio da se od malih nogu družio samo s ljudima sklonim knjizi i nauci.

On je negirao da je ikada imao nadimak “Ledeni”, da se u ratu družio s policajcima, kao i da poznaje S-1, S-2, optuženog Milorada Radakovića i još neke osobe.

Odbrana Pejića je ponudila i alibi, navodeći da se optuženi u junu 1992. godine nalazio u zaseoku Grbići. O tome su iskaze dali svjedoci Slobodan Marčeta, Stojan Adamović, Mladen Tubin i Davor Zgonjanin, koji su rekli da su optuženog vidjeli u Grbićima.

Svjedoci Goran Zgonjanin te Milenko i Miljana Grbić su kazali kako su u maju i junu 1992. godine živjeli u zaseoku Grbići, gdje je boravio Pejić. Grbići su naveli i da im je optuženi dalji rođak, te da ga poznaju od djetinjstva.

Slobodan Marčeta je rekao da je 2016. godine s optuženim Pejićem bio kod Boška Katane, da su razgovarali o stražama u Grbićima i pitali Katanu ima li spiskove ljudi koji su bili na straži. Marčeta je istakao da je Katana kazao da će ih “poslije naći”.

Katana, nekadašnji pripadnik Volarske čete, rekao je da je prije nekoliko godina upoznao Pejića kada je sa Slobodanom Marčetom došao njegovoj kući. Katana je istakao da je te prilike upitan da li bi svjedočio da je Pejić bio pripadnik ove čete i da je bio na dežurstvu.

“Rekao sam da niti sam ga vidio, niti je bio u Volarskoj četi, niti je dežurao”, izjavio je Katana.

Stojan Adamović je kazao da su ga Slobodan Marčeta i optuženi posjetili prije dvije godine i pitali da li se može sjetiti datuma stražarenja u Grbićima. On je dodao kako su mu rekli da su bili kod Katane, koji je kazao “da nema ništa”.

“Na jesen mi je došao Boško Katana i rekao da je imao svesku, ali da je nije smio dati i uništio je”, kazao je svjedok.

Suđenje Radakoviću i Pejiću, koji se brane sa slobode, počelo je u aprilu 2016. godine.