Dani najvećeg stradanja: Sjećanje na ubijene Prijedorčane

Na hiljade njih je prošlo kroz logore, u kojima su zlostavljani, mučeni i držani u nehumanim uslovima.

Masovna stradanja u Prijedoru počinju krajem aprila 1992. godine, kada su srpske snage preuzele vlast. Za nesrpsko stanovništvo život je bio težak, a kretanje ograničeno. Bošnjačko i hrvatsko stanovništvo bilo je obilježeno bijelim trakama, kao i njihove kuće i stanovi.

Ubrzo počinju napadi na okolna sela. Mještani su hapšeni i zatvarani u logore, među kojima su bili Omarska, Keraterm i Trnopolje. U ljetnim mjesecima mnogi su u ovim objektima i van njih izgubili živote.

“Konkretno, 24. jula obilježava se godišnjica zločina nad logorašima Keraterma, 5. augusta obilježava se godišnjica strijeljanja 123 logoraša na Hrastovoj glavici, dan poslije godišnjica logora Omarska, a 21. augusta obilježavamo zločine na Korićanskim stijenama”, navodi Jasmin Mešković, predsjednik Saveza logoraša BiH.

On podsjeća da je i danas klanjana jedna od zajedničkih dženaza za stradale na ovom području.

“Nažalost, slijede dani kada obilježavamo puno događaja koji predstavljaju jednu tužnu sudbinu i sliku BiH, ali svi oni koji su preživjeli zločine i torturu treba da svjedoče o tome i prenose iskustva i sjećanja na mlađe generacije”, kaže Mešković.

Prema podacima Instituta za nestale osobe (INO) BiH, za sada je na području Prijedora pronađeno i identificirano 2.325 žrtava bošnjačke i hrvatske nacionalnosti koje su ubijene tokom 1992. godine.

“Žrtve Prijedora pronađene su u 98 masovnih grobnica. (…) Posljednja od njih je u Bosanskom Novom, gdje je ekshumirano 11 žrtava. Najveća masovna grobnica je Tomašica i u njoj je ekshumirano 435 posmrtnih ostataka, od čega 275 kompletnih tijela”, kaže Lejla Čengić, glasnogovornica INO-a BiH.

Čengić navodi kako je u Prijedoru stradalo najviše djece.

“Njih 102, a traga se još za 40 djece. Najmlađi, Velid Softić, imao je dva mjeseca. Njegovi posmrtni ostaci još nisu pronađeni, kao također i 12 djece iz porodice Bačić, stare od tri do 17 godina”, dodaje ona.

U Prijedoru se još uvijek traga za oko 788 žrtava, s tim da se u Centru za identifikaciju u Šejkovači nalaze 334 ekshumirana posmrtna ostatka koja porodice još nisu identifikovale, ili su u pitanju nekompletna tijela pa se članovi porodica još nisu odlučili na ukop.

Za zločine počinjene u Prijedoru, u Sudu BiH i Haškom tribunalu osuđeno je 36 osoba, na ukupno 582 godine zatvora.

Haški tribunal je u proteklom periodu za zločine nad prijedorskim stanovništvom osudio 20 osoba, na ukupno 276 godina zatvora.

Najveću kaznu dobio je Milomir Stakić, bivši predsjednik općine i kriznog štaba. Vijeće Haškog tribunala zaključilo je da je Stakić imao važnu ulogu u etničkom čišćenju grada i učešću u formiranju logora.

Za zločine nad bošnjačkim i hrvatskim stanovništvom Prijedora, u Sudu BiH je osuđeno 16 osoba, na ukupno 306 godina zatvora. Najvišu kaznu dobio je Zoran Babić, osuđen na 35 godina. On je zajedno sa Velemirom Đurićem i Dragomirom Soldatom osuđen jer su 23. jula 1992. muškarce bošnjačke nacionalnosti izveli iz kuća u Čarakovu i odveli ih ispred mjesne džamije, gdje su ih strijeljali.

Babiću, koji je ranije pravosnažno osuđen na 22 godine zatvora zbog učešća u ubistvima muškaraca iz Prijedora na Korićanskim stijenama (planina Vlašić), izrečena je jedinstvena kazna od 35 godina zatvora. Protiv njega je potvrđena i treća optužnica za zločine na ovom području.

Sud BiH je tri osobe oslobodio optužbi za zločine počinjene na području Prijedora. Među oslobođenima je Milorad Radaković, kome se u odvojenom postupku sudi također za zločine na ovom području.

Pred Sudom BiH u toku su četiri postupka za zločine nad nesrpskim stanovništvom počinjene na području Prijedora.