Ubistva porodica u Sijekovcu

Nakon skoro dvije godine suđenja, Sudsko vijeće će donijeti prvostepenu presudu Zemiru Kovačeviću, nekadašnjem pripadniku Interventnog voda Prve bosanskobrodske brigade, koja je kasnije prerasla u 101. bosanskobrodsku brigadu Hrvatskog vijeća obrane (HVO).

Državno tužilaštvo je u završnoj riječi zatražilo da Kovačević bude proglašen krivim po svim tačkama optužnice. Tužilac Mirza Hukeljić je rekao da je dokazana Kovačevićeva krivica za učešće u ubistvima devet civila srpske nacionalnosti 26. marta 1992. u Sijekovcu, te u paljenju i pljačkanju kuća u tom selu, kao i hapšenju civila i njihovom odvođenju na prinudne radove.

Hukeljić je kazao da su ubistva srpskih civila u selu Sijekovac jasno vidjeli svjedoci Državnog tužilaštva, te da nema sumnje da je Kovačević kriv.

S druge strane, branilac Bajro Avdić je istakao da Optužba nije dokazala Kovačevićevu krivicu i zatražio od Suda BiH da donese oslobađajuću presudu, s obzirom da su iskazi svjedoka o ubistvima u Traktorskoj ulici, po njegovoj ocjeni, nepouzdani.

Suđenje Kovačeviću počelo je u julu 2012., nakon što je Bosni i Hercegovini izručen iz Švedske. U pritvoru se nalazi od oktobra 2011. godine.

Svjedoci brutalnih ubistava

Ključni svjedoci Državnog tužilaštva bili su Milja Zečević i Saša Milošević, koji su vidjeli ubistva 26. marta 1992. godine i rekli da je Kovačević učestvovao u zločinu.

Milošević, koji je tada imao deset godina, kazao je da je s roditeljima i dvojicom braće bio u svojoj kući u selu Sijekovac kada je 26. marta 1992. čuo kako preko megafona pozivaju Srbe da predaju naoružanje.

“Nakon toga, minut ili dva, čula se pucnjava. Otac i brat Željko su ostali u kući, a mi smo krenuli u podrum kuće Milana Zečevića. Tamo nas je bilo desetak i čula se pucnjava. Kuća je počela gorjeti, i nakon 20 minuta ušao je vojnik. Izveli su nas vani, psovali, prijetili i udarali nas kundacima i nogama. Naredili su nam da legnemo u lokvu”, rekao je Milošević.

On je dodao da mu je potom jedan vojnik stavio nož pod vrat i kazao da će ga zaklati, ali je odustao, nakon čega je vidio kako nepoznati vojnici ubijaju Vasu Zečevića i Mirka Radanovića.

“Naredili su nam da krenemo dalje ka putu. Mog brata Dragana su odveli od majke, i kasnije sam saznao da je ubijen. Izašli smo na put i vidio sam kako Zemir Kovačević prilazi Jovi Zečeviću i viče mu da ide brže. Ovaj je nešto odgovorio i onda je Zemir pucao u njega. Onda je Zemir prišao Petru, udario ga kundakom i pucao i u njega”, rekao je Milošević.

Prema Miloševićevom iskazu, civili srpske nacionalnosti su potom odvedeni u kuću Nike Tomasa te u Dom u Sijekovcu, a nakon izvjesnog vremena on je s majkom prebačen u Derventu.

Milja Zečević je ispričala da su joj u Sijekovcu 26. marta 1992. ubijeni suprug i tri sina.

Ona je kazala da je njenog supruga Jovana i sina Petra ubio “komšija Zemir” iz Sijekovca.

“Petar je ubijen na putu. Jovo je ubijen na mojim rukama, ubio ga je Zemir. Petar je govorio: ‘Ne daj me, majko’, ali ga je Zemir ubio iz vatrenog oružja. Milan i Vaso pobijeni su u dvorištu, nakon izlaska iz podruma, ne znam ko ih je ubio”, rekla je Zečević.

Odgovarajući na pitanje kako poznaje Kovačevića, svjedokinja je kazala da ga je prepoznala nakon što ga je neko zvao imenom, te da ga je vidjela kada je udarao njenog supruga.

“Neko ga je pozvao: ‘Zemire, pa mi smo komšije’, vidjela sam ga, tukao je mog supruga rukama. Čula i vidjela. Vodim Jovu za ruku, on pade, bio je bolestan. Zemir samo izvadi iz džepa pištolj i – u čelo. Ubi Jovu i ode… Sigurna sam, sto odsto”, rekla je svjedokinja Zečević.

Tokom unakrsnog ispitivanja, Kovačević je  Miloševiću kazao da se “neće saznati istina o Sijekovcu ukoliko bude tako svjedočio”, dok je rekao da prvi put vidi Milju Zečević.

Državno tužilaštvo je tokom dokaznog postupka saslušalo oko 20 mještana Sijekovca, koji su potvrdili da su 26. marta čuli paljbu u selu i vidjeli da neke kuće gore. Neki su kazali da su čuli da se ime optuženog Kovačevića spominje u vezi sa ubistvima u Sijekovcu.

Svjedok Zdravko Trifunović je rekao da je 26. marta 1992. vidio kako se nedaleko od njegove kuće skupljaju naoružani ljudi. “U jednom momentu je počela pucnjava. Vidio sam da se puca i u smjeru moje kuće. Nakon toga sam čuo kako Nijaz Čaušević preko megafona poziva na predaju. Tada smo izašli iz kuće i došli u dvorište, gdje je po nas došao Kovačević”, kazao je svjedok, dodavši da ga je optuženi odveo do garaže komšijine kuće držeći mu pušku na potiljku.

Tog dana, kako je naveo svjedok, odveden je s porodicom i mještanima u centar Sijekovca, gdje su nakratko zadržani u Mjesnoj kancelariji, a potom u kuću izvjesnog Fahrudina Dugajlića.

“U toj kući bilo nas je 27. S nama je bio Branislav Zečević. U jednom momentu ušla je supruga njegovog brata i rekla mu da su mu ubijena tri brata i otac. On je počeo da čupa kosu i vrišti”, prisjetio se svjedok i dodao da je od Milje Zečević čuo da je Kovačević učestvovao u ubistvima.

Tokom unakrsnog ispitivanja Trifunovića, optuženi Zemir Kovačević je izbačen iz sudnice jer mu je dobacivao da treba da se stidi kako svjedoči i da je lažni svjedok.

Nekoliko mještana Sijekovca je posvjedočilo i da su im kuće opljačkane ili popaljene i da su vođeni na prinudni rad.

Svjedok Lazar Jovičić je rekao da je u proljeće 1992. vođen da kopa rovove.

“Samo jedan dan sam išao. Kamion je došao i odvedeni smo na vojnu rampu, i onda smo kopali kanale i tranšeje prema Kričanovu. Vojska je bila oko nas i čuvali su nas”, kazao je Jovičić.

Zločin prije ili tokom rata

Kovačevićeva Odbrana je saslušala samo jednog svjedoka i vještaka vojne struke.

Zaštićeni svjedok Odbrane A-1 je rekao da je krajem marta 1992. godine, nakon pucnjave u selu Sijekovac, razgovarao s Kovačevićem, koji tada nije znao za bilo kakva ubistva.

On je kazao da je 26. marta 1992. čuo pucnjavu sa svih strana. Nakon približno sat i po, pucnjava je stala, a njemu je rečeno da stanovništvo mora otići u kuću Nike Tomasa, gdje je vidio Kovačevića.

“Zemir je nosio jaknu i imao je automatsku pušku… Pričao sam s njim i on me pitao šta se desilo. Ja sam mu rekao da je bio sukob između Srba i HOS-ovaca i da su stradali neki ljudi. On je samo kazao: ‘Jao budala, šta uradiše!’”, ispričao je A-1.

Vojni vještak Odbrane Mesud Šadinlija rekao je da je, pregledom dokaza protiv Kovačevića i iskaza svjedoka, došao do zaključka da je stradanje civila u Sijekovcu u martu 1992. godine bilo “incident”, koji se desio prije ratnog stanja u BiH.

“Oružane jedinice koje su djelovale u tom periodu bile su pod kontrolom nacionalnih stranaka. One nisu imale organizacione, tehničke ili ljudske kapacitete da dugotrajno i sistematski djeluju. Stoga i nisu učestvovale u oružanom sukobu, već u pojedinim incidentima”, pojasnio je Šadinlija.

Prema njegovom iskazu, prelaz između mirnodopskog složenog stanja i ratnog stanja na području Bosanskog Broda desio se 4. aprila 1992. godine, kada su jedinice Jugoslavenske narodne armije (JNA) počele djelovati. “Nakon tog perioda vidimo ozbiljnije razaranje, blokirane puteve i komunikacije, i efekti djelovanja su daleko gori”, pojasnio je vještak.

Kako bi osporilo tvrdnju vještaka Odbrane da su ubistva u Sijekovcu počinjena prije rata, Državno tužilaštvo je saslušalo vještaka Ramiza Dugalića, koji je kazao da je oružani sukob na području općine Bosanski Brod počeo početkom marta 1992. godine.

Dugalić je kazao da je sukob između hrvatsko-muslimanskih i srpskih snaga počeo 3. marta 1992. godine na mostu u Bosanskom Brodu, nakon čega su već postojale “oružane jedinice i stalne linije razgraničenja”.