This post is also available in:
“alarmiralo”.
Karadžiću, koji je u to vrijeme bio predsjednik RS-a i vrhovni komandant VRS-a, Haški tribunal sudi po optužnici za genocid nad više od 7.000 Bošnjaka iz Srebrenice i progon desetina hiljada žena i djece u danima nakon što je VRS 11. jula 1995. zauzela tu enklavu pod zaštitom Ujedinjenih nacija (UN).
U okviru unakrsnog ispitivanja, general u penziji Ljubomir Obradović, tadašnji načelnik operativnog odjeljenja Glavnog štaba VRS-a, odgovorio je da mu nije poznato da je od Glavnog štaba “sa terena stigao izvještaj o bilo kakvom zločinu”.
Isti odgovor Obradović je dao i na pitanje optuženog da li je Glavni štab poslao Predsjedništvu RS-a izvještaje o zločinima.
Opširno citirajući izvještaje VRS-a o dejstvima Drinskog korpusa tokom i poslije zauzimanja Srebrenice, optuženi je tvrdio – a svjedok potvrđivao – da u tim dokumentima nije bilo ničega što bi njegove savjetnike navelo da “alarmiraju predsjednika”.
Na pitanje predsjedavajućeg sudije O-Gon Kwona “zar vojno osvajanje zone pod zaštitom UN-a nije bilo dovoljno ‘alarmantno’?”, Karadžić je odgovorio da je on 9. jula 1995. bio obaviješten o toj mogućnosti od generala Zdravka Tolimira i da je odobrio da VRS uđe u Srebrenicu.
Naglasio je, međutim, da je srpska vojska imala pravo da to učini, zbog toga što enklava “nije bila demilitarizovana”, što je predviđao raniji sporazum sa vlastima u Sarajevu i UNPROFOR-om.
Tolimiru, bivšem pomoćniku za obavještajno-bezbjednosne poslove Glavnog štaba, u Haškom tribunalu takođe se sudi za genocid u Srebrenici.
General Obradović naveo je da je u Srebrenici postojala divizija ABiH koja je “stalno napadala” srpske položaje i sela.
“Mi smo zbog toga imali pravo da ih neutrališemo”, kazao je svjedok.
Izvještaj od 12. jula 1995. da “dio jedinica Drinskog korpusa i policije djeluje u cilju uništenja muslimanskih ekstremista koji se nisu predali, već pokušavaju vojni proboj” ka Tuzli, Karadžić je naveo kao dokaz da “cilj VRS-a nisu bili civili”.
“Kaže li se igdje u izvještaju da se to stanovništvo deportuje ili prisilno premješta?”, pitao je optuženi, na šta je svjedok konstatovao da “piše ‘prevoz’”.
Na Karadžićevu sugestiju, Obradović je rekao da u Glavnom štabu nije bilo nikakvih razgovora ni o deportaciji, ni o ubijanju srebreničkih Bošnjaka.
Osvrćući se na Direktivu broj sedam, koju je potpisao u martu 1995. a kojom se vojsci nalaže da život i opstanak civilnom stanovništvu u Srebrenici i Žepi učini “nepodnošljivim”, Karadžić je sugerisao da su tu direktivu sačinile “službe”, te da je operativni dio promijenio komandant VRS-a Ratko Mladić, bez njegovog odobrenja.
Po optuženom, ta direktiva, međutim nije imala praktičan efekat na terenu, zbog toga što se, kako je tvrdio citirajući dokumente Glavnog štaba, humanitarne isporuke enklavama poslije njenog izdavanja nisu smanjile.
Mladiću, bivšem komandantu VRS-a, u Haškom tribunalu treba da počne suđenje za genocid u Srebrenici i druge zločine počinjene u BiH.
Unakrsno ispitivanje generala Obradovića, Karadžić će okončati u ponedjeljak, 27. februara 2012.
Osim za Srebrenicu, Karadžić je optužen i za progon Bošnjaka i Hrvata širom BiH, teror nad civilima u Sarajevu dugotrajnim granatiranjem i snajperisanjem, te uzimanje pripadnika međunarodnih mirovnih snaga za taoce.
