Savić i Mučibabić: Premlaćivanje do krvi

Mirsad Bajrović, svjedok Tužilaštva BiH na suđenju Krsti Saviću i Milku Mučibabiću, govorio je o zarobljavanju i mučenju koje je preživio u stanici policije u Nevesinju i logoru u Bileći tokom 1992. godine.

“Uhapsila su me tri naoružana vojnika 16. juna 1992. godine u Nevesinju, gdje sam i živio. Odveli su me u stanicu policije, gdje je bilo puno rezervista (pripadnika rezervnog sastava policije, op.a.). Počeli su me tući raznim predmetima po različitim dijelovima tijela. Bio sam sav krvav”, prisjetio se svjedok Bajrović.

Obojicu optuženih Tužilaštvo BiH tereti da su tokom 1992. godine učestvovali u ubistvima, prisilnim preseljenjima, mučenju, silovanju, prisilnim nestancima i zatvaranju Bošnjaka i Hrvata sa područja Nevesinja, Kalinovika, Gacka i Bileće, te uništavanju njihove imovine.

Bajrović je kazao da je nakon premlaćivanja odveden do toaleta, gdje su mu dali otirač da se obriše, te je nakon toga zatvoren u ćeliju broj jedan, gdje je za sat vremena doveden i zaštićeni svjedok A.

“Tokom noći čuli smo jauke. Oko dva sata iza ponoći došao je Milko Mučibabić zajedno sa dvojicom rezervista, od kojih se jedan predstavio kao Vojvoda. Ispitivao me je i onda počeo da udara. Mučibabić je bio prisutan kada me je prvi put udario, ne znam da li se poslije zadržao ispred ćelije”, kazao je svjedok.

Drugi dan nakon hapšenja, kazao je svjedok, “bio je svezan zajedno sa drugim zatvorenicima i odveden u logor u Bileći”. Svjedok je rekao da su na putu bili zaustavljeni na jednoj barikadi, te da su uspjeli proći tek nakon što su se policajci koji su ih vodili “pozvali na ministra Kiću Savića”.

Ime Kićo Savić – pojasnio je svjedok – odnosilo se na Krstu Savića, tadašnjeg načelnika Stanice javne bezbjednosti (SJB), koji je bio “proglašen ministrom za Hercegovinu”.

Prema optužnici, Savić je bio načelnik SJB Trebinje, dok je Mučibabić bio policajac.

Bajrović je ispričao kako je u kasarni u Bileći, gdje je ostao do 18. augusta 1992. godine, “stalno bio u opasnosti”, te je istakao da je “stanje zatvorenika zavisilo od situacije na ratištu”. Također je naglasio da je u ovaj logor mogao ući bilo ko i tući zatvorenike.

Aiša Kazazić, drugi svjedok Tužilaštva BiH, ispričala je kako je nakon hapšenja 1992. godine bila pretučena i zatvorena u kinosalu u Nevesinju.

“Došlo je puno vojske i policije u moju kuću u Nevesinju. Tražili su mi djecu, koja su ranije napustila grad. Odveli su mene i komšinicu Habibu Kazazić u kinosalu, gdje sam zatekla još pet ili šest ljudi. Prislonili su me uza zid i krenuli tući. Povremeno sam padala od udaraca, krvi je bilo po zidovima”, prisjetila se Kazazić.

Kazazić je ispričala da je u večernjim satima, kada su je prestali udarati, zajedno sa komšinicom Habibom odvezena u stanicu policije, gdje je jedan čovjek kazao da “nismo za njih i da nas vode gdje hoće”. Nakon toga, kako je rekla svjedokinja, odvedena je u Fabriku alata, a potom puštena, te je ubrzo napustila Nevesinje.

Nastavak suđenja zakazan je za 5. juni 2008. godine.