Optuženi bez odgovornosti

Pred sami kraj suđenja optuženima za zločine počinjene u prijedorskim logorima koje je trajalo godinu i po dana, Dušan Fuštar – kojeg je, zajedno sa Željkom Mejakićem, Momčilom Grubanom zvanim Čkalja i Duškom Kneževićem zvanim Duća, Tužilaštvo BiH teretilo za zločin protiv čovječnosti – priznao je krivicu.

“Izražavam duboko i iskreno kajanje zbog mog učešća u dešavanjima u logoru Keraterm tokom 1992. godine, mada lično nisam nikog ubio, udario ili na bilo koji način maltretirao. Pritisak moje savjesti traži da iskažem najdublje kajanje svima koji su na bilo koji način povrijeđeni zatvaranjem u Keraterm, koji su preživjeli bilo koji oblik psihičkog ili fizičkog zlostavljanja, kao i njihovim porodicama za sve brige koje su preživjeli”, pročitao je Fuštar 21.aprila iz svoje Izjave o kajanju.

Fuštar, bivši vođa jedne smjene straže u logoru Keraterm, u aprilu 2008. godine potpisao je sa Tužilaštvom BiH sporazum o priznanju krivice, nakon čega je izdvojen iz predmeta Mejakić i ostali, da bi ga Sud BiH potom osudio na devet godina zatvora.

Sudsko vijeće je oglasilo Fuštara krivim jer “nije iskoristio svoj autoritet” da spriječi zločine nad Bošnjacima i Hrvatima u logoru Keraterm, te jer je “svojim činjenjem i nečinjenjem učestvovao u udruženom zločinačkom poduhvatu”.

Pored Fuštara, za ubistva, silovanja, prisilna zatvaranja, te psihička i fizička zlostavljanja Bošnjaka i Hrvata u logorima Omarska i Keraterm tokom1992. godine, Tužilaštvo BiH dalje tereti Mejakića, Grubana i Kneževića.

Odbrane trojice optuženih su u pet mjeseci, koliko je trajalo izvođenje njihovih dokaza, od predloženih 66 svjedoka saslušale ukupno njih 19, uključujući i prvooptuženog Mejakića, koji je svjedočio u svoju korist.

Pred sami početak izvođenja dokaza Odbrane, Vinko Kondić, advokat Momčila Grubana, razriješen je dužnosti jer je i sam optužen za zločine počinjene tokom rata na području Ključa. Kondić je negirao krivicu i trenutno čeka suđenje pred Sudom BiH.

Svjedočenje prvooptuženog Mejakića trajalo je pet dana, tokom kojih je iscrpno govorio o svojoj ulozi, lancu odgovornosti i komandovanja u logoru Omarska, te zlostavljanju logoraša tokom ljeta 1992. godine.

“Nikog nisam ubio ili povrijedio i nisam učinio ništa zbog čega danas trebada se sramim. Već više od 15 godina čekam priliku da svjedočim jer želim da se utvrdi istina i pravda za sve. To je bio motiv mog svjedočenja i predaje Haškom tribunalu”, rekao je Mejakić.

U maju 2006. predmet Mejakić i ostali je iz Haškog tribunala proslijeđen na daljnje procesuiranje domaćim pravosudnim organima, a suđenje četvorici optuženih pred Sudom BiH počelo je u februaru 2007. godine.

Prema Mejakiću, odgovornost za formiranje i funkcionisanje logora Omarska snosi Simo Drljača, bivši načelnik Stanice javne bezbjednosti Prijedor, koji je poginuo 1997.godine, kada su ga pripadnici međunarodnih snaga, na zahtjev Haškog tribunala, pokušali uhapsiti.

“Moram istaći da sam bio jedan od rukovodilaca milicijskog dijela obezbjeđenja i moja ovlaštenja su bila da osvim incidentima obavijestim nadređenog Drljaču. On je donosio odluke o privođenju ljudi i skrivanju žena u logoru”, rekao je Mejakić i dodao da je za seksualno zlostavljanje žena saznao od zatočenih logorašica koje su od njega “tražile pomoć”.

Odbrana je pokušala dokazati da je Drljača bio nadležan i jedini odgovoran za dešavanja u logoru Omarska, a ne Mejakić i Gruban.

Mejakić je istakao da su, pored Drljače, u logoru Omarska bitnu ulogu imali i isljednici koji su odlučivali o životima zatočenih Bošnjaka i Hrvata, te donosili odluke o njihovom puštanju na slobodu.

Opisujući stanje u logoru, Mejakić je rekao da su uslovi u kojima su držani logoraši bili “ispod svakog nivoa”, te da je u julu 1992. godine iz Omarske “nestala grupa od 15 osoba”.

Većina ostalih svjedoka Odbranâ, među kojima i bivši stražari u Omarskoj, negirali su da je Mejakić bio komandant logora, kako tvrdi Tužilaštvo BiH, te su rekli da ga nisu često viđali.

“Mejakić je, prema dostupnoj dokumentaciji, bio vođa patrolnog sektora u Odjeljenju milicije Omarska sve do 1994. godine i on je mogao samo informisati nadležnog starješinu o nekim događajima, i ništa više”, rekao je Mile Matijević, vještak pravne struke kojeg su pozvale Odbrane Željka Mejakića i Duška Kneževića.

Matijević je također istakao da u logoru Omarska nije postojala osoba koja je mogla imati cjelokupnu nadležnost nad obezbjeđenjem.

Kako je istakao svjedok Odbrane pod šifrom K053, “starješina” u logoru Omarska bio je Mejakić, koji je izdavao “naređenja stražarima” da ne zlostavljaju logoraše. U tom logoru, prema iskazima nekoliko bivših stražara, postojale su tri smjene straže koje nisu imale svoje vođe.

“Momčilo Gruban nije bio vođa smjene straže jer ih nismo imali, a nije nikom ni naređivao”, rekao je svjedok Sveto Petoš i dodao da je Gruban često pružao pomoć logorašima tako što im je donosio hranu.

Tužilaštvo BiH tereti Grubana da je od 24. maja do 30. augusta 1992. godine bio jedan od trojice vođa smjene straže u logoru Omarska.

“Čkalja nas je bodrio i govorio da neće ovako ostati i da ćemo biti pušteni. On je bio samo izvršilac, kao i ostali stražari koji su bili postavljeni tu da nas čuvaju. Smjenu u kojoj je on bio nazvali smo po njemu i ona je bila najumjerenija jer nije bilo puno batinanja”, rekao je svjedok K050, nekadašnji zatočenik u logoru Omarska.

Odbrana Duška Kneževića je saslušala Boška Matijaša, koji je o optuženom govorio kao o “dobrom čovjeku” koji mu je tokom rata pomagao, te zaštićenog svjedoka K054, čije je saslušanje bilo zatvoreno za javnost.

“Knežević je dva ili tri puta išao sa mnom u obilazak mog šurjaka koji je bio zatočen u logoru Keraterm. Kada smo dolazili u logor, stražari nas nisu puštali unutra, već smo na kapiji ostavljali hranu i odjeću”, istakao je Matijaš.

Kneževićeva Odbrana pokušala je dokazati da je došlo do zamjene identiteta, te da optuženi nije osoba za koju su svjedoci govorili da je svakodnevno dolazila u Keraterm i učestvovala u zlostavljanju logoraša.

Na osnovu sporazuma koji su potpisali Tužilaštvo i Dušan Fuštar, logor Keraterm je postojao od 24. maja do 5. augusta 1992. godine i u njemu je bilo“smješteno između 1.000 i 1.500 osoba”.

Iznošenje završnih riječi Odbranâ i Tužilaštva predviđeno je za kraj maja 2008. godine, poslije čega će Sud BiH – nakon godinu i po dana suđenja – izreći presudu.

Aida Alić je novinarka BIRN – Justice Reporta. [email protected]. Justice Report je BIRN-ovaonline sedmična publikacija.