Ema Čekić se za Detektor prisjetila 2. maja 1992. godine kada je njeno selo Svrake u Vogošći napadnuto. Kaže da su na televiziji u večernjem dnevniku čuli da u Semizovcu i Svrakama nadlijeću helikopteri i da se vojska spušta kod restorana Imidž.
Kada je selo napadnuto, pred njenom kućom je tada bilo puno ljudi, žena i djece i svi su sklonište potražili u njihovom podrumu. Kako kaže, pucalo se iz raznog naoružanja, a napad je trajao do narednog dana do deset sati.
Tada je dat rok od sat vremena za primirje, za koje vrijeme stanovništvo Svraka treba da se spremi i ode na stadion. Međutim, kako niko nije prihvatio, granatiranje je ponovno počelo, da bi poslijepodne ponovno putem megafona stanovništvo pozivano na predaju u kasarnu u Semizovac.
“Tako smo tri dana, pod takvim torturama bili u Svrakama. Svaku noć granatiranje, po čitavu noć”, opisala je Čekić.
Nakon pregovora koji su organizovani poslije tri dana granatiranja, dobili su informaciju da moraju uzeti bijele čaršafe i krenuti. Tada je nastala tortura, vriska i plač, opisuje ona.
“I mi smo krenuli, uzeli smo bijeli čaršaf i idemo. Bosi, goli, kako smo izašli tako smo krenuli… Idemo, oni već hodaju ulicom naoružani… Kad smo došli ispred kasarne, tamo je bio špalir naoružanih naših komšija… Kad smo ušli tamo, čitavo naselje Svrake je bilo u kasarni… Vidiš onaj narod plač, djeca vrište, katastrofa. U neko vrijeme dođe jedan, kaže: ‘Morate se svi potpisati da ste dragovoljno došli u kasarnu'”, kaže Čekić za Detektor.
Naselje Svrake. Foto: Detektor
Prema njenim riječima, pravili su se spiskovi ko ima kući hrane da ide i donese je. Sedam do osam žena su traktorom, uz pratnju vojnika, odlazile kućama po hranu.
Nakon toga, kako kaže, počelo je odvođenje jednog po jednog muškarca. Vrate ih isprebijane, a kasnije su izvodili i nisu ih vraćali. Pet do sedam dana kasnije, žene i djeca su pušteni kućama.
“Katastrofa, vriska, plače se. Djeca plaču, neće da se odvajaju od očeva. (…) Nećemo ni mi. Ako nas pobiju nek nas pobiju zajedno… Ljudi govore: ‘Maknite nam djecu, idite, žene, idite’. Da nam ne ubijaju djecu ispred nas, idite. Krenemo ti mi, nemamo pojma kud ćemo. Krenemo, idemo. Prevrću se žene u nesvijest, djeca ostavljaju roditelje, to ti ne znam ispričati. Ko nije doživio, ne može znati šta se sve izdešavalo”, prisjeća se ona.
Prema saznanjima koje ima, muškarci su prebačeni u Nakinu garažu, a potom u Planjinu kuću, odakle su odvođeni na prisilne radove, kopanje rovova, potom u živi štit. A navečer su ih tukli i maltretirali.
“Jedna je tura u Nakinoj garaži, a ovi što su odvođeni prije oni su bili u Sonjinoj kafani. Nakon 21. dan su ih prebacili u Planjinu kuću. I natjerali ih da dođu da popravljaju kuće, da mogu da nasele svoje koji će doći. Popravili su oni njima kuće, ali su se tri puta dnevno morali javljati u Planjinu kuću”, priča nam Čekić.
Nekoliko dana su žene u Svrakama pravile hranu i nosile muškarcima koji su ostali zatvoreni u kasarni. Tu je i njen muž Salih ostao i posjećivali su ga do odlaska u Visoko. Dok su donosili hranu muškarcima u kasarni, Čekić kaže da je svom suprugu govorila da pobjegne, ali niko im nije htio pomoći.
Za Detektor se prisjetila posljednjeg susreta.
Ema Čekić. Foto: Detektor
“I tu noć moli mene moja kćerka da ona ide, pošto je ona stvarno bila vezana puno za svog oca i kaže: ‘Mama, ja ću sutra da idem s tobom’. Rekoh: ‘Sine, ja Boga mi tebe ne smijem povesti…’ Hoće, plače dijete, hoće. I odemo mi tamo. To je zadnji put bilo kad smo ga vidjeli. (…) On sjedi, ona je legla njemu na krilo, a on sjedi gleda u nju, a njemu sve kapaju suze. On plače, ona plače, ja plačem”, opisuje ona i dodaje da je to zadnji put da je vidjela supruga.
Tog posljednjeg trenutka, prisjeća se, suprug Salih ju je uhvatio za rame i rekao joj da mu čuva djecu jer ne zna hoće li izaći. I dan-danas osjeti tu ruku na ramenu.
Čekić navodi da su dvije grupe zatvorenika 16. i 18. juna 1992. odvedeni iz Planjine kuće u nepoznatom pravcu, među kojima je bio i njen suprug Salih. Iz te dvije grupe su pronađena tri tijela, u rijeci Bosni.
Njen suprug je imao 41 godinu. I danas traga za njegovim posmrtnim ostacima i borit će se dok ima snage da traga za njim i za ostalim nestalim osobama s područja Vogošće.
“Jer ih ne možemo zaboraviti”, zaključuje ona.
Prema Detektorovoj Bazi sudski utvrđenih činjenica o ratu u BiH, nakon zauzimanja sela, srpske snage su Bošnjake i Hrvate lišavale slobode i držale ih zatočene u teškim uslovima u najmanje deset zatočeničkih centara, između ostalih, kasarna u Semizovcu, Planjina kuća u Semizovcu, Bunker “Kod Sonje” pokraj pansiona “Kon Tiki”, sportski centar, tunel “Krivoglavci”, zgradi preduzeća “Kisikana”, Distribucioni centar UPI-ja, Nakina garaža, hotel “Park” i UNIS-ove tvornice.
Neki zatvorenici korišteni su kao živi štitovi i tom prilikom su smrtno stradali, a do novembra 1992. osobe iz Srbije su redovno dolazile da tuku zatočenike i tjeraju ih na ponižavajuće seksualne radnje.
Nakon zauzimanja sela Svrake, srpske snage su zarobile veliku grupu mještana, odveli ih u kasarnu u Semizovcu, gdje je nakon zauzimanja Svraka bilo zatočeno između 470 i 1000 Bošnjaka, a dio vojno sposobnih muškaraca odveden potom u Nakinu garažu.
