Pola sata od Srebrenice, iznad brda, u mjestu Bostahovine živi Osman Mehmedović. Sretan je, kaže, kada dođe neko da popriča s njim. Tu, u danas gotovo pustom selu, nekad je živio sa suprugom, sinom i tri kćerke.
Bio je rudar, bavio se poljoprivredom, i život, kaže, nije mogao biti bolji. Ali onda je došao juli, i s padom Srebrenice odlučuje sa sinom Seadom i braćom Alijom, Bećirom, Rahmanom i Mešom krenuti na put kroz šumu. Supruga i kćerke su otišle prema Potočarima.
“Krenuli smo, ja prvi, sin mi je imao 16 godina, ukupno nas je u grupi devet bilo, bilo je i drugih komšija”, prisjeća se Osman.
Ni slutili nisu da će put biti toliko težak, opisuje, a odmah na početku upali su u minsku zasjedu i paljbu na Buljimu.
“Bila je mina, nije eksplodirala, nego je zadimila. Ja sam to vidio, ko je udahnuo više tog dima on nije znao kud hoda, predavao se”, priča Osman dok mu suze pune oči.
Prisjeća se kako su se ljudi iz straha predavali, a da se on nakon pucnjave razišao s braćom.
Blizu izlaska na slobodnu teritoriju, na kraju 22-dnevnog puta, Osman i njegov sin su ranjeni, kao i jedan od braće, kojeg su morali ostaviti i krenuti dalje. Osman, njegov sin i brat Meša uspjeli su preći.
“Mi smo 22. dan prešli u Baljkovicu. Ranjen sam u prsa i u nogu, i sin mi. Ranjeni obojica. U Maoči sam bio u bolnici dva mjeseca”, govori Osman.
Alija, Bećir i Rahman nikada nisu izašli iz šume, a njihovi posmrtni ostaci su pronađeni, te su 2006. godine ukopani u Potočarima.
Osman Mehmedović. Foto: Detektor
Kolona muškaraca iz Srebrenice i okoline se, prema presudama, okupila u blizini sela Jaglići i Šušnjari i počela se kretati prema sjeveru, procijenjeno je da je u njoj bilo između 10.000 i 15.000 ljudi, oko trećine muškaraca u koloni bili su bošnjački vojnici iz 28. divizije, iako nisu svi vojnici bili naoružani.
Tokom poslijepodneva 12. jula 1995., ili najkasnije u ranim večernjim satima, snage bosanskih Srba počele su zarobljavati veliki broj ljudi sa začelja kolone, na nekim mjestima su postavili zasjede, na drugima su pozivali ljude iz šume, nagovarajući ih da se predaju i obećavajući da će se pridržavati Ženevskih konvencija, pucali su u šumu iz protivavionskog naoružanja i drugog oružja ili su koristili ukradenu opremu UN-a ne bi li muškarci bosanski muslimani pomislili da su to predstavnici UN-a.
Najveće grupe muškaraca bosanskih muslimana iz kolone zarobljene su 13. jula 1995. godine. Njih nekoliko hiljada okupljeno je na livadi kod Sandića, ili u njenoj blizini, i na fudbalskom terenu u Novoj Kasabi.
Snage bosanskih Srba su u julu 1995. godine, nakon pada Srebrenice, pogubile nekoliko hiljada muškaraca bosanskih muslimana. Ukupan broj pogubljenih muškaraca kreće se, vrlo vjerovatno, između 7.000 i 8.000, zaključila su vijeća u Haagu.
Osman je jedan od prvih povratnika u mjesto Bostahovine. Kada je 2000. godine došao, priča, kuću je zatekao zapaljenu, kao i komšijske. Ali ljudi su se polako vraćali, da bi nakon nekoliko godina zbog nepostojanja posla i neimaštine, opet napuštali ognjište. Danas u ovom mjestu ima nekoliko komšija.
Volio bi da su se fabrike ponovo otvorile, jer tada bi, kaže, njegov sin živio s njim, u Bostahovini, a ne bi bio u drugom gradu.
“Kada sam se vratio, vozio sam đake u Srebrenici, pun autobus, 30 omladinaca je išlo u školu. Sad samo jedno dijete ide. Sad nema autobusa”, priča Osman, koji će se i ovog 11. jula uputiti u Potočare.
“Kad vidim sve šta je bilo, kako sam prešao, šta sam preživio. Dvadeset dana hljeba ne jesti, to je nešto golemo”, dodaje.
