Ganić i ostali: Presijecanje kolone i ranjavanje u Dobrovoljačkoj
Zoran Adžić je rekao da je 2. maja bio u kasarni u Lukavici gdje je predvečer “stigao Alija Izetbegović sa svojim ljudima“, te da je dogovor bio da se 3. maja ide u iseljavanje komande Druge vojne oblasti koja se nalazila na Bistriku.
Ispričao je kako se kolona od 20 kamiona, koju je obezbjeđivao UNPROFOR, spustila u grad preko Vraca, te došla do Bistrika. Naredba je bila da bez oružja evakuišu ljude bezbjedno do Lukavice, rekao je. Ispričao je kako su krenuli u koloni, te da je s njim u kamionu bio pukovnik Lukić i još jedan zastavnik.
“Odmah smo vidjeli da nešto nije kako treba. Kamion je stigao do žute zgrade s desne strane. Kolona je bila blokirana, nekoliko auta je ispred mene bilo. Ogroman broj vojnika se pojavio. Skočili su na kamion, uzeli nam lično naoružanje i izveli nas iz kamiona. Rekli su nam da dignemo ruke uvis i okrenemo se prema kamionu“, ispričao je svjedok, navodeći da nije bilo otpora.
Nakon toga, kako je rekao, vidio je kako iz vojnog kombija izvode i razoružavaju vojnike, te čuo pucnjeve. Ispričao je da je vidio vojnika kako ide i puca po vojnicima iz kombija, a potom je došao njemu iza leđa, promijenio okvir na kalašnjikovu i počeo pucati. Kako je rekao, pao je i vidio da je pogođen s dva metka u noge, dok je pukovnik Lukić teško ranjen zapomagao.
“Bio je kombi bijeli blizu mene, pun ranjenika. Čuo sam kako pričaju da imaju naređenje da kupe oficire za razmjenu. Uspio sam se uvući. Odvezli su nas u Klinički centar. Sami smo se izvlačili uz stepenice“, rekao je Adžić, navodeći da je na njih pucao visoki vojnik u maskirnom odijelu u bojama šatorskog krila.
Svjedok je, na upit Lejle Čović, braniteljice Ejupa Ganića, rekao da je svaki vojnik u koloni imao lično naoružanje, a on automatsku pušku i opasač. Nakon što mu je predočila iskaz koji je dao Vojnom sudu u Bileći 1995. godine, svjedok je potvrdio da je u koloni bilo oko 300-400 vojnika, kao i da je kasno navečer dobio zdravstvenu pomoć u bolnici zato “što je bilo dosta ranjenih muslimana“. Adžić je rekao da je moguće da je u iskazu rekao da je “general Kukanjac u okruženju”, a da je “Vojna policija u isto vrijeme držala Aliju Izetbegovića“.
Jesenka Rešidović, braniteljica Zaima Backovića, podsjetila je svjedoka ne isti iskaz kada je rekao da je čovjek koji je na njega pucao imao 40 godina i bio u civilnom odijelu. On je odgovorio da se toga ne sjeća, kao i da se ne sjeća da je rekao kako su ih u Dobrovoljačkoj ulici zaustavili civili bez uniforme, što je posmatrao UNPROFOR.
“Šta je taj napisao, ja ne znam“, rekao je svjedok nakon što ga Rešidović podsjetila na iskaz iz 1995. godine. Na pitanje advokata Senada Pizovića, branioca Fikreta Muslimovića, u vezi s razlikama u iskazu i svjedočenju, svjedok je odgovorio da nikad nije bio u Vojnom sudu.
Za napad na kolonu, ubistva, ranjavanje i zlostavljanje pripadnika Jugoslovenske narodne armije i civila optuženi su Ejup Ganić, Zaim Backović, Hamid Bahto, Hasan Efendić, Fikret Muslimović, Jusuf Pušina, Bakir Alispahić, Enes Bezdrob, Ismet Dahić i Mahir Žiško, koji su obavljali visoke političke, vojne i policijske dužnosti.
Odbrane su na ročištu unakrsno ispitale svjedoka Državnog tužilaštva Borislava Đurđevića, koji je svjedočio 14. februara.
Đurđević je, odgovarajući na pitanje Rešidović da li mu je poznato da su pucnjevima iz kasarne Druge vojne oblasti 26. aprila ubijeni Senad Šećerović, sekretar Gradskog odbora SDP-a, i njegov vozač, rekao da nikada nije pucano prolaznike.
Rekao je da se kolona 3. maja povlačila iz kasarne, navodeći da nije bila u borbenom položaju. Na pitanje Pizovića jesu li u koloni bila BOV-a (borbena oklopna vozila), svjedok je potvrdio, objasnivši da su na njima bili mitraljezi, ali oklopi tanki.
Na pitanje Nikice Gržića, advokata Jusufa Pušine, zašto je rekao da je Pušina bio ministar policije kada je to bio Alija Delimustafić, svjedok je rekao da je Pušina bio “stvarni ministar” te odlučivao i upravljao sistemom.
Suđenje se nastavlja 3. jula.
