Vujović Ratko i ostali: Sina i muža posljednji put vidjela 11. jula 1995. godine

Ramiza Atić je ispričala da je do 11. jula 1995. s mužem Ibrahimom i sinovima Selvedinom i Saidom živjela u selu Milačevići kod Srebrenice. Kako je ispričala, tada je pala Srebrenica i rečeno je da žene, djeca i starci idu prema Potočarima, dok će muškarci krenuti preko šume.

“S njima sam se pred kućom rastala. Selvedin mi govori da ne plačem, da ćemo se uskoro vidjeti. Više ih nisam vidjela, samo kad su ekshumirani“, kazala je ona.

U Potočarima je provela dvije noći, a potom je, s drugim ženama, autobusom prebačena do Tišće, odakle je pješke išla do Kladnja. U Potočarima je bilo nekoliko muškaraca ali su, prema njenim riječima, kod autobusa razdvajani.

Od muškaraca koji su uspjeli preći u Kladanj iz šuma, saznavala je da su viđali njenog muža i sinove. Sin Said, kako je rekla, uspio je preći na slobodnu teritoriju, ali joj je rekao da oca i drugog brata nije vidio od zasjede na Bukvi jer su se tu razdvojili.

“Muža i sina su našli u Šekovićima, zajedno bili. Kažem njima da ću prepoznati sina po košulji. Kažu: ‘Majko, nažalost, nije ti imao ni majicu’. Vidjela sam odjeću samo na slikama. (…) Rekli mi da su u glavu strijeljani“, kazala je Atić.

Odgovarajući na pitanja Odbrana, svjedokinja je potvrdila da ni jedan srpski vojnik nije došao do njih da ih istjera iz kuća, te da su sinovi i muž bili pripadnici Armije BiH.

Ratko Vujović, Ljubomir Vlačić, Vitomir Pepić, Milovan Ognjenović, Goran Višković, Željko Dupljanin i Vlastimir Golijan optuženi su za pomaganje u genocidu.

Optužnica obuhvata pogubljenja zarobljenika nakon napada na Srebrenicu 11. jula na tri lokacije – dvije na području Bišine u Šekovićima, lokalitet Hašimova rupa – jama Pola, gdje je 19. jula ubijeno 20 muškaraca, te livade zvane Doline-Krajevi, gdje je 23. jula pogubljeno 39 ljudi, kao i na lokalitetu Jarovlje kod Piskavice u Vlasenici, gdje je neutvrđenog dana u drugoj polovini jula ubijeno pet muškaraca i jedna žena.

Svjedok Nemanja Pavlović, bivši pomoćnik načelnika Štaba za operativno-tehničke poslove Prve Birčanske brigade, kazao je da je njegova brigada u svom sastavu imala vojnu policiju koju su zvali četom. U vojnoj policiji, kako kaže, jedno vrijeme je bio Ognjenović.

Posvjedočio je da je od Svetozara Andrića, komandanta brigade, saznao za operaciju “Krivaja ‘95“ i da je bila naredba da Birčanska brigada formira privremenu borbenu grupu.

“Borbena brigada je bila jačine 130 vojnika, formirana iz nekoliko jedinica. Ja sam dobio zadatak da vodim borbenu grupu“, rekao je svjedok i dodao da je pravac kretanja bio do iznad sela Bajramovići u pravcu Srebrenice.

Nakon jedne provedene noći na toj lokaciji, dobili su zadatak da se upute na Vijagor, a nakon toga u Žepu. Oni tada, kako je rekao, nisu znali da je već vojska ušla u Srebrenicu.

Iz Žepe odlaze prije nego je došlo do predaje, kada je vraćen u matičnu jedinicu, a potom na odmor.

Na upit je li saznao za ubistva zarobljenika na Bišini, svjedok je rekao da je to od rođaka policajca čuo kada je bila ekshumacija nakon rata. Kasnije je potvrdio da je i tokom suđenja Vujadinu Popoviću u Hagu saznao da mu se stavljaju na teret ubistva tih ljudi.

“Mjesta strijeljanja su bila u zoni odgovornosti Birčanske brigade“, kazao je on.

Odgovarajući na unakrsna pitanja, svjedok je rekao da Vlačić nije bio prisutan kada je saznavao o operaciji “Krivaja ‘95“ te da ga nije viđao dok je bio na terenu. On je potvrdio da u julu 1995. nije čuo da Vlačić komanduje brigadom i izdaje naređenja da zarobljenici budu odvedeni.

Kazao je da njegova jedinica nije izvodila civile iz kuće dok su išli na zadatak, dodavši da na tim lokacijima nije ni bilo stambenih jedinica.

Naredno ročište je zakazano za 17. maj.