Ramić Esad i ostali: Niko nije bio zaštićen

Sudnica Suda BiH. Foto: Sud BiH

Dragoljub Kuljanin prisjetio se 25. maja 1992. godine, kada je bio napad na mjesto Donja Bradina kod Konjica, i da je tada Srpska demokratska stranka (SDS) podijelila naoružanje stanovništvu. Prema njegovim riječima, starije stanovništvo je držalo seoske straže. Od vojnih formacija u to vrijeme nije nikoga vidio, dodao je svjedok.

U napadu su učestvovali Hrvatsko vijeće obrane (HVO) i “združene muslimanske jedinice”, ali nikoga od njih nije vidio, kazao je svjedok.

“Kroz dva dana, vidio sam, već gore kuće u Donjoj Bradini, a mi smo bili pod pločom bratove kuće. Došla je vojska, nisam nikoga poznavao. Imali su šarene zelene uniforme. Kad su došli, odmah pucaju iz pušaka. Odvojili su žene i djecu posebno, a nas posebno”, ispričao je svjedok.

Kuljanin je naveo da su svi privedeni ljudi dovedeni kod “Mićine kuće” i “tada se dešavaju udaranja”. On je udaran po leđima i glavi, i niko nije bio zaštićen, ispričao je Kuljanin.

“Obori te na asfalt i šuta te nogama (…) Otkud znam ko udara, ne znam nikog živog. Nisam nikoga prepoznao”, opisao je on.

Svjedoku je predočen zapisnik iz istrage od februara 2017., u kojem se navodi da je prepoznao Macića iz Vojne policije i da je vidio Redžu Balića, kojeg je poznavao odranije, te Osmana i Hajru Karića. Kuljanin je pojasnio da ga niko od ovih osoba nije tukao te da je poznavao Balićevog oca, ali ne i njega.

Također, Kuljanin je rekao da je istražilac pravio izmjene u njegovom zapisniku, ne mogavši precizirati koje. Pred kraj svjedočenja je kazao da su izmjene vršene u smislu dodavanja jednog imena. Potvrdio je dio iskaza u kojem je navedeno da su u martu 1992. godine Srbi postavili barikade na magistralnom putu Sarajevo – Mostar.

Za zločine počinjene u Konjicu, s Nikšićem su optuženi Esad Ramić, Omer Borić, Adnan Alikadić, Mitko Pirkić, Redžo Balić, Hamed Lukomirak, Safaudin Ćosić, Muhamed Cakić, Ismet Hebibović, Enes Jahić, Senadin Ćibo i Željko Šimunović.

Na teret im je stavljeno da su u periodu od maja 1992. do maja 1993. godine, u okviru širokog i sistematičnog napada na srpsko civilno stanovništvo na području Konjica, počinili progon – ubistvima, silovanjem, zatvaranjem, mučenjima i drugim djelima.

Svjedok Tihomir Krešo je rekao da se u aprilu 1992. priključio Hrvatskim obrambenim snagama (HOS), te da je njegova jedinica imala vojne operacije na Bradini, Ljubini, Ljutoj, Donjem Selu te Bjelovčini. Njegova jedinica, kako je pojasnio, bila je pod komandom HVO-a.

Govoreći o akciji na Bradini, svjedok je kazao da je bila u maju 1992., u sadejstvu s HVO-om i Teritorijalnom odbranom (TO). Prisjetio se da su, idući prema Bradini, “naišli na malokalibarski otpor, gdje su prenoćili, a dan kasnije su krenuli dalje”.

“Idemo dalje prema Bradini, nailazimo na kuće. Tu je ubijen Goran Stanić. Kad smo došli do kuće, Goran je htio da uđe na vrata. S druge strane je bio vojnik koji je bio u kući. Jedan prema drugom su ispalili rafale. Goran je ubijen, a drugi je ranjen”, opisao je svjedok, dodavši da je autom odvezao Stanićevo tijelo do magistralnog puta na Bradini, te se više nije zadržavao na toj lokaciji.

Naredno suđenje je zakazano za 11. maj.