Ivan Šljivić iz zaseoka Kiseljak imao je nešto više od 15 godina kada su vojnici 16. augusta 1993. godine upali u kuću u kojoj se krio sa majkom, sestrom, djedom, bakom i ujakom.
“Taj dan smo pravili zimnicu, sve je djelovalo uredu. Oko pola šest su se začuli pucnjevi iz smjera šume. Izašao sam ispred kuće da vidim šta se dešava i vojnik je zapucao u mom pravcu”, ispričao je Šljivić.
Sa porodicom se sakrio na sprat kuće, da bi u jednom momentu čuli kako ih pozivaju na predaju. Kroz prozor je vidio da vojnici vode i drže uperene puške u njihove komšije Josipa i Janju Bulajić. Vojnici su bili u maskiranim uniformama, ali svjedok kaže, da u tom momentu na njima nije vidio obilježja.
“Nismo imali oružje. Ujak jeste bio pripadnik HVO-a, ali taj dan je bio u plavim radnim hlačama”, kazao je svjedok, te pojasnio da je linija razgraničenja bila u šumi, na oko dva kilometra dalje od njihove kuće.
Prema Šljivićevim riječima, izvedeni su ispred kuće, a ruke su morali držati na glavi.
“Djed Franjo im je govorio da nas puste, da smo civili, ali mu je jedan vojnik rekao da ćuti, da će mu bombu staviti u usta. Potom su nam rekli da stanemo na put i kada su došli na nekih 10-ak metara od ceste jedan od vojnika je ispalio rafal na nas”, ispričao je svjedok i naveo da je na vojniku tada vidio amblem sa ukrštenim mačevima.
Svjedok je ispričao da je instinktivno pao, a kada je pucnjava prestala vidio je da ujak i baka nepomično leže. Puzeći je došao do sestre i tada je jedan vojnik, kaže, došao do njih, okrenuo je glavu i rekao da su tu “svi gotovi”. Kada su vojnici otišli, a Šljivić je u naručje uzeo sestru, koja je teško disala. Potom je otišao do majke, koja je bila ranjena, ali živa.
“Govorila mi je: ‘Lezi i tebe će ubiti”, kaže Šljivić.
I djed mu je nedaleko od njih bio ranjen, a i komšinicu Janju je, kako kaže, vidio da leži u krvi. Otrčao je do kuće po zavoje i previo ih je, navodi, koliko je mogao.
Dok je pokušavao mamu da izvuče, vojnici su opet počeli pucati i ponovo su je ranili u nogu. Do stričeve kuće uspio je izvući mamu i djeda, za kojeg kaže da je tada još bio živ. U međuvremenu je došao i njegov drugi djed, koji se krio u svojoj kući. Uz njegovu pomoć su uspjeli izvući i Janju Bulajić. Njen suprug Josip, ispričao je svjedok, nije bio ranjen, ali je bio u šoku.
Ispričao da je tada vidio da je desnio dio sela, prema Žepču, zapaljen i da su gorjele su štale i kuće.
Šljivić je svjedočio na suđenju Mirsadu Šestiću, optuženom da je u svojstvu komandanta Drugog bataljona 303. brdske brigade Armije BiH 16. augusta 1993. naredio napad na mjesto Kiseljak u opštini Žepče, prilikom kojeg je ubijeno šest civila, a troje ranjeno. Optužen je i za zatvaranje civila, te formiranje “živog štita”, kao i zlostavljanje.
Na pitanja Odbrane, svjedok je potvrdio da je ranije davao tri iskaza i da optuženog Šestića tog dana nije vidio, niti je čuo za njega.
Nastavak suđenja zakazan je za 23. septembar.
