“Deset osoba koje optužnica tretira kao civilno stanovništvo, oni su apsolutno borci”, rekao je vještak vojne struke Enver Mujezinović, koji je nalaz sačinio na zahtjev Odbrane Enesa Duraka.
On je naveo da je se u aktu Glavnog štaba VRS-a od 11. juna 1992. ne spominju civilne žrtve, a da je i Ilijaška brigada smatrala da su gubici vojni.
Prema njegovim riječima, dokument koji je Glavni štab poslao dan nakon akcije ukazuje da je postavljanje haubica u selu Čemerno bilo mimo vojnih pravila u pogledu udaljenosti od kuća. Citirao je da se navodi da je Ilijaška brigada mimo znanja pretpostavljenih izdvojila bateriju na Čemersku planinu, što je privuklo neprijatelja i dovelo do bespotrebnog gubitka 24 borca.
“I to potvrđuje da je pogrešno odabrana lokacija”, rekao je Mujezinović.
On je naveo da je akcija u Čemernom bila školski primjer munjevite diverzantske akcije, koja je uništila artiljerijsko oruđe i sve što mu pripada.
Vještak je naveo da je Durak u akciji učestovao kao dobrovoljac i da nije imao status komandira. Pojasnio je da je optuženi bio policajac dok srpske snage nisu preuzele stanicu u Ilijašu 1. aprila 1992. a da je odlukom Predsjedništva bilo naloženo da su svi koji imaju oružje dužni da se jave Teritorijalnoj odbrani.
Durak je optužen u svojstvu policajca Stanice javne bezbjednosti u Ilijašu i rukovodioca aktivnog i rezervnog i aktivnog sastava staničnog odjeljenja u Ljubini. Sudi mu se za napad na Čemerno zajedno s Džemalom Hadžićem, Teufikom Turudićem, Džemalom Smolom, Senadom, Harisom i Benjaminom Sikirom, te Mirsadom, Nusretom i Mirzetom Bešlijom. Prema optužnici, oni su 10. juna 1992. napali Čemerno – pucanjem, bacanjem bombi, mučenjima i paljenjem imovine – što je za rezultat imalo smrt 30 osoba srpske nacionalnosti.
Tužioca Adisa Nuspahića interesovalo je na osnovu kojih dokaza je vještak izveo zaključke o statusu lica, pitajući ga ponaosob za veći broj imena. Mujezinović je za jednog naveo da se nalazi na spisku ranjenika VRS-a, a za ostale da su pomenuti u knjizi “Ilijaški Nemanjići” odnosno u spomen-sobi. Osim toga, kako je dodao, Petar Rašević je dao dosta intervjua u kojima je naveo ko je gdje držao stražu.
Prema njegovim riječima, Petar Rašević i četiri žene su bili u intendantskoj službi i bili su zaduženi za ishranu vojnika u selu.
Vještak je naveo da podaci u personalnim vojnim evidencijama ne moraju biti uvijek tačni.
On je braniocu Ragibu Hadžiću rekao da je starica koja je iz lovačke puške ubila jednog mladog vojnika bila legitimni vojni cilj.
Branilac Ifet Feraget uložio je set materijalnih dokaza, među kojima su evidencije o angažovanosti vojnih jedinica iz Čemernog, pregled isporučene municije za haubice, akt o mobilizaciji koja je uključivala i žene, te spisak poginulih boraca Srpske opštine Ilijaš.
“Iz ovog dokumenta se vidi ko su poginule osobe na Čemernom i te su osobe pripadnici VRS-a”, rekao je Feraget.
U spis je uvršten i dokument koji, prema riječima branioca, pokazuje da su i ranjeni na Čemernom bili borci, a ne civili. Ukazao je da se u jednom dokumentu navodi da je Ranko Trifunović ranjen 18. juna, a ne kao što je on svjedočio 10. juna.
Tužilac Nuspahić prigovorio je da nije poznato ko je sačinio spisak poginulih boraca.
Suđenje se nastavlja 19. oktobra.
