Među učesnicima Marša bila je i grupa iz Sarajeva koja je na put krenula u subotu u 01:30. Nakon nekoliko sati vožnje, naša ekipa je stigla u Podveležje, gdje su nas dočekali organizatori i ostali učesnici Marša iz Goražda, Srebrenice, Žepe i drugih dijelova BiH, ali i dijaspore. S tog mjesta je počeo uspon na Velež. Pogledala sam na sat, bilo je šest ujutro. Kada sam čula da je plan da u selo Sopilja stignemo tek oko 17 sati, postalo mi je jasno koliko će ovaj put biti dug i zahtjevan.
Prvog dana učesnici su pješačili od Bakraćuše, preko Majdana i Ćabe, pa sve do Sopilje, gdje su prenoćili. Put su nastavili sljedeći dan, od Sopilje preko Maćipolja, Lakta i Hrušte do Kljune.
Bilo je momenata kada sam poželjela odustati, ali pogled na djecu u koloni koja su neumorno koračala, hrabrio me da nastavim. Dodatnu snagu davala mi je pomisao na sve one koji su istim putem prošli 1992. godine, bez hrane i vode, boreći se za svoj život.
Kad god bi neko posustao od umora, Milada Husnić, koju u Nevesinju svi odmilja zovu Tetka, bila je tu da ga ohrabri.
“Ovim putem sam prvi put prošla kada mi je bilo nepunih 19 godina. Nismo imali hrane ni vode, u grupi su bile dvije bebe koje su plakale. Tada ni put nismo poznavali”, prisjetila se Husnić i dodala da je ovo sada “izlet” u odnosu na 1992., kada su se borili za goli život.
Prema njenim riječima, grupa u kojoj je bila uspjela se spasiti, dok grupa od 72 osobe, koja je krenula poslije njih iz sela Kljuna, nije uspjela doći do slobodne teritorije jer su njeni članovi na putu ubijeni.
Prema Detektorovoj Bazi sudski utvrđenih činjenica, na području Nevesinja u junu 1992. napadnuta su bošnjačka sela i civili su ubijani, protjerivani i zatočavani, a imovina i vjerski objekti sistematski uništavani. U presudama su dokumentovana ubistva civila iz Kljune, Presjeke i drugih sela, kao i zločini nad ženama i djecom, čija su tijela u pojedinim slučajevima pronađena u jamama i sekundarnim grobnicama.
Marš mira Nevesinje – Mostar. Foto: Detektor
Velež je prešao, kao devetogodišnjak, i Sanel Mutilović, predsjednik Udruženja građana “Progres” Nevesinje, zahvaljujući kojem se već godinama i organizuje ovaj pohod.
“Moj otac rahmetli, zajedno sa još pet ljudi, 20. juna 1992. godine je otišao tim putem u izviđanje, da provjere da li se može proći i gdje narod može izbjeći”, kaže Mutilović.
Prisjeća se da su se vratili naredni dan i obavijestili mještane da je put prohodan, te je 21. juna u 4:15 kolona civila krenula tim pravcem.
Sanel Mutilović, predsjednik Udruženja građana “Progres” Nevesinje. Foto: Detektor
“Zahvaljujući njima, ljudi su uspjeli proći. Moj otac je prošao taj put, ja sam prošao taj put, i danas kada organizujem i vodim Marš, pa samo možete zamisliti šta to znači za mene”, kaže on. Podsjeća da je u Nevesinju stradao veliki broj stanovnika, te navodi da je to druga općina, nakon Srebrenice, po procentualnom broju stradalog stanovništva.
“Puno je nemoćnih ubijeno, među njima i 26 djece, a jedno je bilo novorođenče staro svega sedam dana, bez imena. Zamislite da se to prepusti zaboravu. Naše je da sjećanje prenosimo na mlade”, kaže Mutilović.
Prema dostupnim podacima, u junu i julu 1992. godine na teritoriji Nevesinja ubijeno je 305 Bošnjaka i 14 Hrvata. Među ubijenim bilo je 26-oro djece, a najmlađa žrtva imala je svega sedam dana.
Tokom uspona, učesnici su posjetili i pećinu na Veležu u kojoj su se civili skrivali tokom 1992. godine. Prema svjedočenjima preživjelih, dio ljudi u pećini je kratko boravio i nastavljao put, dok je druga grupa tu provela više dana, u teškim uslovima, bez hrane i vode, a dio njih kasnije je stradao na tom području.
Učesnici Marša odmaraju u blizini pećine u kojoj su se civili krili tokom 1992. godine. Foto: Detektor
Svake godine na Maršu mira učestvuje i Merima Šipković-Begić, koja je imala samo četiri godine kada je s bratom i roditeljima iz sela Presjeka krenula prema Kljuni, gdje je počeo napad na civilno stanovništvo.
“U tom metežu, kako bi sačuvao svoju glavu, bježalo se na sve strane, pa se naša grupa odvojila. Mi smo s grupom od 82 ljudi krenuli prema Zijemlju, a ostatak je otišao s ljudima iz Sopilja i Kljuna”, prisjeća se Šipković-Begić.
Na putu spasa, preživjeli su mnogo toga. Situacija koja joj je ostala urezana u sjećanju jeste kada je njena majka skinula veru s prsta i htjela se oprostiti od njih jer je vidjela da vojnici dolaze i uzimaju joj djecu iz naručja. Srećom, uspjeli su se spasiti.
“Svaki put kada krenem na Marš mira, ne krećem samo na još jedno pješačenje. Vraćam se putem kojim sam kao četverogodišnja djevojčica bježala da se spasim. Danas tim istim putem hodam svjesno, slobodno i dostojanstveno. To je za mene mnogo više od sjećanja. To je susret s djevojčicom kojoj trebam reći da je uspjela, da je preživjela”, kaže Šipković-Begić i dodaje da na tom putu osjeća tugu i ponos.
Grupu koja je iz Sarajeva krenula na Marš mira organizovala je novinarka Eldina Zolj Balenović, koja je tokom višesatnog hoda objasnila zašto joj ovaj put znači.
Marš mira Nevesinje – Mostar. Foto: Detektor
“Moji nena i dedo ovim su putem 1992. godine uspjeli izaći iz Donje Bijenje. Njihova je obaveza tada bila da prežive, a moja je danas da pamtim”, kaže ona.
Njeni nena i dedo preživjeli su put preko Veleža, dok mnoge njihove komšije, nažalost, nisu.
Silaskom s Veleža, učesnici su stigli u selo Sopilja, gdje su prenoćili. Sljedećeg dana kolona je nastavila prema Kljuni, odakle su civili 1992. godine bježali prema Veležu.
Emza Fazlić iz Instituta za nestale osobe BiH, koja je bila među onima koji su učesnike Marša dočekali u Sopilji, podsjetila je da se za velikim brojem ubijenih civila iz Nevesinja i dalje traga. Među nestalim žrtvama je i 128 žena, te više od 100 starijih od 70 godina.
“Najglasnije o počinjenim zločinima govore grobnice u koje su skrivana tijela kako bi se prikrio zločin. Još glasnije govori tišina i nepronalazak onih žrtava za kojima i tragamo danas. Jama Lipovača, Borisavac, Teleća lastva, Harem Čanje, Kljuna, Kušići, Ždrijelo samo su neke od 22 masovne te mnogih pojedinačnih i zajedničkih grobnica koje su neupitno svjedočanstvo onoga što nikada ne smijemo zaboraviti”, kaže Fazlić.
Učesnike Marša mira prvi dan su dočekali u Sopilji. Foto: Detektor
Književnik i publicista iz Nevesinja Senad Omerika podsjeća da je Nevesinje vjerovatno jedina općina u kojoj su zločini detaljno istraženi, ali da su godinama bili gotovo potpuno medijski zanemareni.
“Tek posljednjih godina napravljen je iskorak kada je u pitanju medijski prostor. Mi smo bili ljuti jer se dalje od Sarajeva malo šta vidjelo. Trebalo je probiti te medijske blokade, a posebno blokadu među srpskim stanovništvom. Jako teško se dolazi do istine”, kaže Omerika i podsjeća da su pisanje i kultura sjećanja važni kako bi se spriječilo da se zločini ne ponavljaju.
Šipković-Begić dodaje da mlade ne učimo prošlosti da bi živjeli u mržnji, nego da bi razumjeli vrijednost mira.
“Ako ne budemo govorili o onome što se dogodilo, postoji opasnost da se zaborave ljudi i sudbine koje to ne zaslužuju. Zato je važno da mladi čuju istinu, ne zbog osvete, nego zbog odgovornosti”, navodi ona.
Dodaje da je Nevesinje mjesto dubokog stradanja, gdje su prekinuta djetinjstva i razorene porodice, te da je upravo zato važno da sjećanje ostane živo kako bi se očuvala istina i spriječilo zaboravljanje.
Učesnici Marša mira. Foto: Detektor
Učesnici Marša su nam otkrili i to da veliki broj onih koji su činili zločine u Nevesinju i danas živi na području te općine.
Nekadašnji načelnik trebinjskog Centra službi bezbjednosti Krsto Savić je u Državnom sudu pravomoćno osuđen na 17 godina zatvora, između ostalog i zbog zločina na području Nevesinja.
Damir Miskin je osuđen na četiri godine zatvora zbog silovanja počinjenog u junu 1992. na području Nevesinja, nakon što je Sud BiH prihvatio sporazum o priznanju krivice.
Presudom Okružnog suda u Trebinju, koju je potvrdio Vrhovni sud Republike Srpske, Milenko Vuković je osuđen na godinu i po zatvora zbog premlaćivanja bošnjačkih civila zatočenih u nevesinjskom Domu JNA.
U Sudu Bosne i Hercegovine je u toku sudski postupak protiv sedam pripadnika Vojske Republike Srpske koji se terete da su krajem juna 1992. na Veležu, na lokalitetu Jasenov do – Teleća lastva, zarobili grupu od oko 75 civila Bošnjaka, muškaraca, žena i djece, koji su zbog napada srpskih vojnih snaga na njihova sela pokušali preko planine Velež preći na teritoriju pod kontrolom Armije BiH. Civili su, prema optužnici, dovedeni pred školu u selu Zijemlje, a muškarci su tu odvojeni od žena i djece, te kamionom prevezeni na lokalitet Breza – Dubravica, gdje je izvršeno strijeljanje više od 30 njih.
