Edin Gabeljić je prije mjesec dana saznao da mu je pronađen otac Rifet. Prisjeća se kako je baš tog dana razgovarao s nenom, koja ga je nazvala da pita ima li išta u vezi s ocem, jer ga je tu noć sanjala. Prepričavajući mu san, kazala je da je bio ranjen i da ga je sestra previjala na nekoj livadi.
“‘Rekao joj je: ‘Nemoj, seko, po glavi, tu su me ranili’”, prepričava Edin riječi svoje nene, dodajući da je nekoliko sati nakon razgovora s njom na poslu dobio poziv Komemorativnog centra u Tuzli i čuo rečenicu koju je čekao punih 30 godina.
“Govori gospođa: ‘Pronašli smo vašeg oca, pronašli smo skelet njegov.’ Taj dan ja sam se s posla odmah vratio. Neka me tuga, emocije, one slike kad vratim unazad… Bio sam stvarno taj dan uzrujan, uznemiren… žao mi, tuga… ne znam ni ja kako da opišem to trenutno. I taj dan nisam ništa ni radio. Samo sam razmišljao o toj situaciji”, ispričao je Edin.
Obavijestio je i ostatak porodice, svoju majku i brata, koji su, kao i on, vijest o pronalasku posmrtnih ostataka primili s tugom, ali i osjećajem satisfakcije da će doživjeti dženazu. Neni nije mogao odmah reći zbog njeenog lošeg zdravstvenog stanja.
“Znam da mi ne bi oprostila da nisam rekao, pa smo i rekli. Evo danima ga sanja, plače, pod stresom je zbog toga”, kazao je objašnjavajući da ona nije u stanju doći na dženazu.
Njegov otac Rifet bit će ukopan na 30. godišnjicu genocida, pored svog oca Mustafe. Edin je u genocidu, osim oca, izgubio dva djeda i daidžu, te desetine članova šire porodice.
Fotografija kao uspomena na oca Rifeta. Foto: Detektor
Rifet je ekshumiran na Vukšić planini, u blizini Han-Pijeska, na lokalnoj deponiji smeća. Ti podaci poklapaju se s informacijama njegovog rođaka koji je bio s njim do trenutka razdvajanja i odvođenja.
“Znali smo da je u Han-Pijesku uhvaćen, gdje se njegova priča poklapala, gdje su ih uhvatili i gdje su ih odveli. Međutim, nismo ništa znali, bila je potraga od strane amidža da se to pronađe, ali, međutim, niko nije htio da kaže tačnu informaciju”, rekao je Edin.
Iako su posmrtni ostaci pronađeni skoro kompletirani, neke kosti nisu bile pozitivne tokom DNK analize, ali uz objašnjenje stručnjaka da neki dijelovi i ne mogu biti podvrgnuti DNK analizi i da je obimom kostiju vjerovatno u pitanju samo jedno tijelo, Edin se odlučio na ukop ove godine.
“Nađen je na deponiji smeća, na površinskom kopu, u jednoj ceradi je bio zamotan, gdje od njegovih ličnih stvari jedino što je ostalo bile su pantole, i koje sam ja, naravno, iz Tuzle prenio ovdje u Ilijaš, da ostane bar jedna uspomena, bar te pantole ako ništa drugo”, kazao je.
Edinu sjećanje na oca Rifeta godinama blijedi, jer je kao sedmogodišnjak, izložen ratnim okolnostima i u stalnom strahu, potisnuo većinu sjećanja iz tog perioda. Opisuje ga kao veselog mladog čovjeka koji je za njega i brata uvijek imao puno strpljenja.
“To što ja mogu pamtiti – da sam uvijek volio penjati se njemu na ramena, i tako smo se oduvijek igrali ja i brat, jer nas je baš volio i dozvoljavao je bukvalno sve da radimo što se to kao dijete može raditi”, prisjetio se Edin.
Nastojeći uporediti svoje odrastanje s djetinjstvom danas njegove djece, Edin kaže da mu je otac nedostajao i da danas nastoji djeci pružiti sve ono što on tada niti je mogao imati, niti se moglo nadomjestiti.
“Cijeli ovaj moj period odrastanja do mog punoljetstva stvarno je falio. Međutim, sve sam morao da radim, bukvalno, da doprinosim porodici. Tu je brat mlađi, tu je mati, koja ima ta neka primanja, ali bez obzira na to, ja sam bio tu da im pomognem u svakom trenutku”, kazao je.
Pokušavajući vratiti izgled oca kojeg čuva u dječijem sjećanju, Edin kaže da on danas liči na njega i da to rodbina primjećuje.
“Ima nekih crta što se tiče usta, i obrazi, i to nešto imam na njega. I kosa, eto obojici nam rijetka bila kosa”, uporedio se s rahmetli ocem.
Od uspomena na oca, danas ima i nekoliko fotografija iz njegove mladosti, dok druga sjećanja nastoji očuvati pričajući o njemu s porodicom, ali i drugim ljudima.
Osim Rifeta, ove godine će na kolektivnoj dženazi u mezarju u Potočarima biti ukopani posmrtni ostaci još šest žrtava genocida u julu 1995. godine. Najmlađe žrtve koje će biti ukopane ove godine jesu Senajid Avdić i Hariz Mujić, koji su imali 19 godina kada su u julu 1995. ubijeni. Osim njih, bit će ukopana i jedina žena – ujedno i najstarija osoba, koja je u trenutku smrti imala 67 godina – Fata Bektić.
