Za šutnju je kriva politika, kaže Todorović. Dok negiraju genocid ili zločine, političari počinioce nazivaju herojima, ali kada im počinilac kaže da nije istina ono što govore, tada nastaje šutnja.

“On svojim pismom direktno govori da te stvari koje smo imali prilike da slušamo nemaju utemeljenje u realnosti i iskazuje potpuno suprotan stav. A to je jako bitna stvar, jer govorimo o jednoj od prvih osoba koje su osuđene za genocid u Srebrenici”, kaže Todorović.

U svom pismu objavljenom početkom novembra, Krstić je Međunarodnom mehanizmu za krivične sudove, koji ga je osudio na 35 godina zatvora, kazao da je pomagao i podržavao genocid i da je znao da neki članovi Glavnog štaba Vojske Republike Srpske namjeravaju da ga počine.

“Prihvatam presude Tribunala iz 2001. i 2004. godine, gdje se utvrđuje da su snage vojske kojoj sam pripadao počinile genocid protiv Bošnjaka u Srebrenici u julu 1995.”, jasno je poručio.

Mediji u cijeloj BiH i regionu su prenijeli ovu informaciju, ali provladini u Republici Srpskoj i Srbiji nisu pismu dali previše pažnje niti od njega napravili glavnu temu.

Advokat Duško Tomić, koji je branio optužene za ratne zločine, od kojih su neki priznali krivicu, kaže da je Krstićevo priznanje izuzetno značajno, ali da ga mnogi omalovažavaju i devalviraju.

Posebno važnim smatra dio pisma u kojem Krstić navodi kako bi volio da se još jednom nađe u Srebrenici i da se izvini žrtvama, kao i činjenicu da priznaje Rezoluciju o genocidu koju su usvojile Ujedinjene nacije.

“Ovaj glas generala Krstića je meni jači od svih onih 64 glasa u UN-u. Jer oni nisu činili zločine, a general Krstić jeste. Tako da je ovo jako značajna tema i prosto mi nije jasno da naša država i naši mediji nisu prepoznali značaj ovog priznanja”, navodi Tomić.

Šutnja naspram pisma koje legitimizira presude

Todorović kaže da su pojedini mediji saučesnici političkih vlasti u pokušaju prikrivanja istine.

“Jedino za šta se prostor otvara jesu govori koji doprinose netrpeljivosti i negiranje sudski utvrđenih činjenica. A kada imamo ovakve izjave, one se apsolutno ne propuštaju, znači o njima se ne govori i bitno je da javnost ne bude uopšte svjesna da nešto takvo postoji”, dodaje Todorović.

Ona smatra da je šutnji doprinio i zamor organizacija civilnog društva koje se bave temama suočavanja s prošlošću, ali i opće nepovjerenje građana u institucije, odnosno vjerovanje da ovakvi dokumenti neće napraviti značajnu razliku.

Stručnjak za tranzicionu pravdu i nekadašnji glasnogovornik Haškog tribunala Refik Hodžić kaže kako ovakva priznanja najviše koriste srpskom narodu u BiH i Srbiji, koji je izložen snažnim pokušajima institucija entiteta i Srbije da se izbriše svaki oblik saosjećanja sa žrtvama.

“Ako Radislav Krstić može da osjeća kajanje i suosjećanje sa žrtvama sopstvenih zločina, to stvara prostor da i neko ko nije ni na koji način učestvovao u zločinima, a kome ta propaganda nameće osjećaj kolektivne krivice, dovede u pitanje laži i ponižavanje bošnjačkih žrtava kojima ih svakodnevno bombarduju mediji i drugi megafoni Vučićeve i Dodikove vlasti”, dodaje Hodžić.

Smatra kako upravo takvi mediji i predstavnici vlasti procjenjuju da priznanja zločina, poput Krstićevog, treba ignorisati i pustiti ljude da ih zaborave, te da je razgovor o njima jedini način suprotstavljanja tome.

“Da bi pismo Krstića imalo efekta, o njemu se mora razgovarati, mora postojati javna debata o njegovoj važnosti, gdje će glavnu riječ imati žrtve, ali u kojoj će učestvovati i razni drugi glasovi, od onih koji negiraju genocid u Srebrenici, do stručnjaka i naučnika, pa do mladih ljudi za koje je očuvanje mira od egzistencijalnog značaja”, jasan je Hodžić.

Tomić Krstićevo priznanje vidi i kao svojevrsno legitimiziranje presuda, naspram njihovog čestog negiranja u BiH i regiji. Slično je bilo i kada je branio Miroslava Anića, kojeg je, nakon priznanja i povratka iz bjekstva u Hrvatskoj, Sud BiH osudio na 15 godina zatvora za zločine na području Kiseljaka i Vareša.

“Tad sam ja rekao: ‘On ima državljanstvo Hrvatske i BiH. U Hrvatskoj bi dobio maksimalno 15 godina za ovo, pa vas molim da mu date maksimalnu kaznu 15 godina, da ga nagradimo za herojstvo i priznanje, jer je došao i dao legitimitet BiH i Sudu BiH. To nije mala stvar’”, dodaje Tomić.

Dezinformacije o Krstićevom priznanju odraz stalne krize u društvu

Politika koja negira genocid uspjela je priznanje jednog od počinilaca iskoristiti za novo negiranje, kaže Tarik Moćević, projektni koordinator u Mediacentru Sarajevo, organizaciji koja se bavi medijskom pismenošću i prati širenje dezinformacija.

“Ne treba nas iznenaditi paradoks u ovome, jer cjelokupna kampanja negiranja genocida nad Bošnjacima i jeste zasnovana na izvrtanju i lažnom tumačenju notornih činjenica”, kaže Moćević, koautor izvještaja o negiranju zločina na društvenim mrežama.

On dodaje da se na prvu činilo kako negatori genocida nemaju odgovor na Krstićevo priznanje krivice i prihvatanje presuda, ali je onda objavljen tekst na portalu ruskog medija RT Balkan. U njemu se, kaže Močević, prepliću dvije poruke u kojim je Krstić žrtva pritiska ili “izdajnik” koji je priznao krivicu samo s motivom ranijeg izlaska na slobodu.

“Prilično je jasno, nakon RT-ovog dokumentarca ‘BiH: Rast kalifata’, te najava pokretanja škole novinarstva Ribar u BiH, ali i raznih drugih slučajeva, da je RT postao možda i osnovna poluga kampanje širenja lažnog narativa i negiranja genocida, što pokazuje da kampanja nije prisutna samo u BiH i Srbiji već i puno šire”, pojašnjava Moćević.

Navodi i primjere Vojislava Šešelja, osuđenika za ratne zločine koji je nakon priznanja Krstića nazvao izdajnikom, te Nedeljka Eleka, direktora “Sarajevo-gasa” iz Istočnog Sarajeva, čiji slučaj pokazuje i rasprostranjenost institucionalnog širenja lažnih informacija i negiranja genocida. Elek je na društvenim mrežama pogrdno nazivao Krstića i optužio ga da stavlja etiketu cijelom narodu.

Todorović ocjenjuje da je negiranje u Srbiji i regiji dugogodišnji problem u kojem često postoji i snažno prisustvo nekog inostranog utjecaja. Odnos prema Krstićevom priznanju vidi kao korak nazad u procesu suočavanja s prošlošću.

“Ti ljudi će svaku informaciju tumačiti u prilog sopstvenoj laži, jer to je upravo princip nesuočavanja. U stanju sam napraviti bilo kakvu logičku gimnastiku kako bih dokazao da ni ovo priznanje ne znači ništa, da je ono što ja tvrdim istina i kako bi to ostalo takvo u javnosti”, kaže Todorović, koja podsjeća da su izvrtanje činjenica i argumenti o iznuđenom priznanju suprotni sudski utvrđenim činjenicama.

Sarina Bakić, šefica Odsjeka za sociologiju Fakulteta političkih nauka u Sarajevu, smatra kako se u društvima poput bosanskohercegovačkog dijalog događa samo na individualnom nivou, a zbog toga jer se ne može postići dogovor o tome gdje društva trebaju ići, odlažu se važna pitanja o budućnosti.

“Najvažniji zadatak, u općem smislu, jeste promjena ovakvih kulturnih obrazaca i jačanje svijesti da zločini ostaju i dalje direktno i indirektno relevantni za način na koji danas živimo”, pojašnjava Bakić.

Za nju je ključan mirovni kulturni obrazac, u kome ne smije biti mjesta negiranju, netrpeljivosti prema onima koji zločine priznaju, ali i porukama da su nepravda, genocid i patnja preživjelih nebitni za današnji i budući život.

“Poricanje, ignorisanje, omalovažavanje, ruganje, zloupotrebljavanje, iskorištavanje i, na kraju, laži nisu samo odnos prema prošlosti, već odnos prema sadašnjosti i budućnosti. Zato je zreo i ozbiljan razgovor o ovim pitanjima ustvari korak za puniju svijest društva o samom sebi”, kaže Bakić.