Ona za Detektor priča kako su se sestre ranije udale, a brat i majka pokušavali nadomjestiti prazninu u odrastanju bez oca.

“Ali uvijek je nešto falilo. Falio je njegov zagrljaj, riječi njegove, savjeti, sve očevo je falilo u životu”, kaže Emina.

Pokušavajući sakriti suze i ostati snažna dok priča o ocu, najstarija od sestara, Hanifa Talović kaže kako godinama dolazi na dženaze u Potočare iako oca nikada nije ukopala. Očev mezar bi joj značio puno, da zna da je njegova duša našla vječni smiraj i da mu može uputiti dove. Zbog toga, kaže, neumorno traže njegove posmrtne ostatke, nadajući se da bi im neka od dionica “Marša mira” mogla pomoći u tome.

“Emocije se bude, svaka etapa, svaki korak. Smatraš, možda je nekad bio tu… Tražite kutke gdje bi možda mogao biti, gdje je možda i sada”, opisuje ona.

Rastanak s ocem u julu 1995. bio je bolan.

“Zadnje što je rekao, da ih pazim, da dobro gledam majku”, priča Hanifa, dodajući da je ubijen u 39. godini života.

Potiskivanje sjećanja na traume iz Srebrenice

Nakon posljednjeg rastanka i zagrljaja s ocem, sestre s majkom i bratom kreću na put prema Potočarima, gdje ih dočekuju njihova najgora sjećanja, koja godinama poslije pokušavaju potisnuti kako bi nastavile živjeti normalan život.

“Bilo je svega. Užas. Plač. Umiranje. Gledaš čovjeku u oči, ustvari ti ne gledaš čovjeku u oči, ti gledaš smrti u oči. Tako izgleda. To nije čovjek ispred tebe što stoji, to je tvoja smrt”, prisjeća se Hanifa, tada tek punoljetna.

U najljepšoj djevojačkoj dobi, bila je okružena prizorima rata i strahom da se neće moći zaštititi i spasiti od ruku vojnika. Kaže da je zbog tolikog straha trebala dodatnu pomoć, jer su joj traume potisnule sjećanja.

“Ja sam jedan period izgubila pamćenje, pa su me uvijek morali paziti i čuvati… Jednostavno sam znala u pola noći ustati i krenuti hodati, ne znam gdje idem niti zašto. Taj period je bilo svega. Bolje što se možda i ne sjećam nekih stvari nego da pamtim strašne”, kaže ona.

Kada su u julu prije 28 godina došli u Potočare, treća sestra – Nermina Fileković, tada 14-godišnjakinja, nije najbolje shvatala šta je rat i zbog čega se moraju razdvojiti od oca.

“Mama bi uvijek govorila kao da smo tu u klopci, da će se nešto desiti, ali joj nismo vjerovali jer smo mislili da je tu UNPROFOR i da će nas zaštititi”, prepričava Nermina.

Prisjećajući se jula 1995. godine, kaže kako je majka nakon porođaja bila mnogo loše i da su govorili ocu da ih ne ostavlja i da ne ide preko šume, iako nije bila svjesna na kakav put kreće.

Sjećanja iz četiri godine rata ona se također trudila potisnuti.

“Ali sjećam se da je radio sve za nas, bio je dobar čovjek koji je pomagao svima, bio brižan otac i muž. Moja mati to uvijek kaže, tereta nije imala dok je njega imala”, govori.

Želja da dođu ocu na mezar u dolinu bijelih nišana

Tražeći posljednje mogućnosti za pronalazak oca, dok strahuju da ga je zauvijek odnijela Drina, tri sestre šalju molbe svima onima koji znaju gdje se nalaze njegovi posmrtni ostaci.

“Jedino što je ostalo, što strahujemo jeste Drina, ili neko ko ga je poznavao da zna gdje je ukopan. I to je moguće. Ili da postoji neka grobnica gdje je veći broj tijela koja se još uvijek traže”, kaže Hanifa.

Iako svake godine nastoje doći u dolinu bijelih nišana i proučiti dove ubijenim žrtvama genocida u Srebrenici, voljele bi da mogu doći na mezar i svom ocu, makar u njemu bila samo jedna kost.

Presudama je utvrđeno da je u Srebrenici u julu 1995. godine tokom počinjenja genocida ubijeno više od 7.000 pretežno muškaraca i dječaka, a prognano više od 40.000 žena, djece i staraca. Prema podacima Instituta za nestale osobe BiH, još uvijek traje potraga za oko 1.000 Srebreničana, od čega 40 maloljetnika.

Haški tribunal, Sud BiH te pravosuđa u Srbiji i Hrvatskoj do sada su osudili ukupno 54 osobe – na pet doživotnih kazni i 781 godinu zatvora – za genocid, zločine protiv čovječnosti i druge zločine počinjene u julu 1995. u Srebrenici.

U Švicarskoj, gdje su nastavile život, genocid se ne negira i žrtve ne omalovažavaju, govore sestre. Voljele bi da je i u BiH tako.

“Vrlo bitno je to meni. Ja pričam i na poslu svima, stavljam slike i na društvene mreže. Meni je bitno da se to nikad ne zaboravi i da se jednostavno zna šta se desilo i da se to pamti i obilježava, kao ‘Marš mira’. I zato dolazim ako mogu, svake godine, makar na dženazu”, zaključuje Emina.