Srabović i ostali: Morankić negira da je bio nadležan za zatvor u Modracu

Morankić je kazao da se, nakon dugogodišnjeg rada u Njemačkoj, vratio u Lukavac 1990. i da je na molbu načelnika Opštine Seada Hasanovića u proljeće 1992. otišao u rudnik “Lipnica” da uzme 600 kilograma eksploziva.

Ispričao je da je potom nabavio oružje za mještane Modraca, gdje je živio, a s tim aktivnostima nastavio je i kasnije, putujući u Hrvatsku na deset do 15 dana.

“Dobio sam papir da sam ispred Teritorijalne odbrane (TO) Lukavac ovlašten nabavljati oružje u Hrvatskoj”, rekao je Morankić, dodavši da je imao kontakte u Hrvatskoj vojsci i da je dobio potrebne propusnice.

On je naveo da su radi lakšeg prolaza stavljali oznake Hrvatskog vijeća obrane (HVO). Oružje je, kako je kazao, nabavljao od vlastitog novca, a sve račune je čuvao kako bi, u skladu sa dogovorom, to naplatio nakon rata. Dodao je da je tužio Opštinu, ali da je dobio kontratužbu zbog kršenja embarga na uvoz oružja.

Optuženi je ispričao da je u njegovoj kući u aprilu 1992. bilo 30 izbjeglica i da je obezbijedio ishranu za njih i druge. Rekao je da su kod njegove kuće stajali vojnici, jer je iza bilo skladište sa naoružanjem.

Kazao je da je 15. maja 1992. imenovan za zamjenika komandanta TO-a u Lukavcu za materijalno-tehnička sredstva. Naveo je da nije imao svoju jedinicu, a da su četu u Modracu koju je on naoružao zvali “Fikina”, ali da je ona imala svog komandanta. Negirao je i da je bio na čelu HVO-a Modrac.

“HVO Modrac nije postojao izuzev iskaznica koje su dobijali vozači koji su prolazili kroz Hrvatsku”, rekao je Morankić.

On je ispričao da je čuo da u klaonici, udaljenoj oko 500 metara od njegove kuće, ima zatvorenih ljudi i da je u dva navrata tamo bio. Kako je kazao, vidio je četiri zarobljenika i šest pripadnika Armije BiH.

Rekao je da je jednog od zarobljenika poznavao i da je kratko popričao s njim, i da nije primijetio da ima povrede. Od drugih je vidio Zagija, Muradifa i Senaida Ćosića. Optuženi je kazao da se nije interesovao šta se dešava sa zarobljenicima, jer nisu bili u njegovoj nadležnosti. Dodao je da ih nije ni privodio ni puštao ni ispitivao.

Prema njegovim riječima, glavni za zatvor je bio Sejo Geler, komandir Vojne policije.

Tužiteljica Eldina Biuk pitala ga je zbog čega je Miralem Porobić dolazio kod njega da pregovara u vezi sa zarobljenicima, a nije išao kod Seje Gelera. Morankić je rekao da mu se Porobić obratio jer je bio iz tog kraja i pitao ga da ode s njim do zatvora.

On je negirao tvrdnju tužiteljice da je poslao zarobljenike na razmjenu u Gradačac, jer je znao da dolazi kontrola iz Tuzle. Potvrdio je da je Ahmet Bajrić bio jedan od četiri vojnika koja su spavala u njegovoj kući. Braniocu Merisu Ćati potvrdio je da je Bajrić bio u pratnji jednog konvoja u julu 1992. godine.

Morankić je optužen sa Zijadom Srabovićem, Ahmetom Bajrićem, Abidom Arapčićem, Senaidom Ćosićem, Pašagom Čajićem, Samirom Džambićem i Mirsadom Žilićem za nečovječna postupanja, mučenja i ubistva civila u školama u Lukavcu i objektu “Klaonica” u Modracu počinjena u periodu od juna do oktobra 1992. godine.

Prema optužnici, Srabović je bio pomoćnik komandanta za bezbjednost Štaba TO-a u Lukavcu, Morankić komandant “Fikine jedinice” i HVO-a Modrac, a ostali optuženi pripadnici te jedinice ili vojni policajci.

Odbana Morankića uložila je set materijalnih dokaza, a suđenje se nastavlja 23. marta.