Zdravko Kandić i ostali: Svjedokinja traži od optuženih da joj kažu gdje su tijela ubijenih

Šemsa Bulić je početkom 1992. godine živjela u selu Luka na području Nevesinja. Tu je, kako je ispričala u Sudu Bosne i Hercegovine, živjela s porodicom sve do 16. juna, kada je u selo došla srpska vojska.

“Svi muslimani su tada otišli u selo Šarice“, rekla je svjedokinja i navela da je na početku bilo svu uredu u Šaricama do 26. juna, kada u selo dolazi srpska vojska.

“Taj dan sam s mužem i sinom bila u selu, ostatak moje porodice bio je u šumi iznad sela“, rekla je svjedokinja, te dodala da je tada došla srpska vojska i pohapsila ih.

Kako je navela, svi koji su zarobljeni, dovedeni su na livadu u Šaricama, gdje su četiri muškarca – među kojima i muža svjedokinje Mehu Bulića – odveli nekih desetak metara dalje i počeli tući.

“Tukli su ih svime – nogama, rukama, psovali, a Selimu Abazu je neki vojnik urezao krst na čelu“, rekla je svjedokinja i dodala da je čula od nekoga kako je to uradio Kandić.

Potom je, navela je, došao kamion i sve  stanovništvo sa livade su – osim ta četiri muškarca – potrpali u kamion i povezli prema školi u mjestu Zijemlje, gdje su ih u kamionu držali oko pola sata, a potom povezli u policijsku stanicu u Nevesinje. Tu su, kako je rekla svjedokinja, ostali dva dana, nakon čega su prebačeni u logor, odnosno kasarnu u Bileći.

Na kraju svjedočenja je zamolila optužene da joj otkriju mjesta gdje su bačena tijela njenog muža i svekra, koje je zadnji put vidjela u Šaricama.

Za zločine na području Nevesinja i Mostara sudi se Zdravku Kandiću, nekadašnjem komandantu Petog bataljona Nevesinjske brigade Vojske Republike Srpske, Draganu Đurđiću, njegovom tadašnjem zamjeniku, te Draganu Ivaniševiću, Goranu Došli i Milanu Trifkoviću, Siniši Kandiću, Dragoslavu Aćimoviću i Mladenu Kandiću, bivšim pripadnicima ove jedinice.

Prema jednoj od sedam tačaka optužnice, Kandić je 24. juna 1992. naredio napad, nezakonito hapšenje i zatvaranje bošnjačkog stanovništva zaseoka Šarice, što je izvršio Đurđić s pripadnicima Petog bataljona. Kako se navodi, civili su dovedeni na jednu livadu, gdje su neki fizički zlostavljani, a jednom je na čelu urezan krst. Dodaje se da se dvojici muškaraca gubi trag, a da su dvojica ubijena.

Druga svjedokinja Državnog tužilaštva, Ramiza Marić, živjela je u Podveležju, a nakon što je, kako je rekla, pukla cisterna u Sjevernom logoru, te vojska počela da se kreće naseljem, ona je s porodicom otišla u Hansko polje, gdje su imali kuću.

Tu su, prema njenim riječima, bili do 16. juna .

“Taj dan, dok sam puštala stoku, sa brda iznad kuće sam vidjela kamion u koji su ubacili moju majku i amidžu“, rekla je svjedokinja i dodala kako se bojala ostati sama, pa je šumom krenula u selo Šarice.

“Tamo sam upoznala ženu koja se zove Šemsa, to sam tek danas saznala, jer sam sve vrijeme mislila da se zove Ramiza“, rekla je svjedokinja i dodala da su ih 24. juna pohapsili.

Posmrtne ostatke majke i amidže našla je na Rujištu.

Marinko Brkić, branilac Dragana Đurđića, zatražio je da se svjedokinja Šemsa Bulić ponovo sasluša jer je Ramiza Marić priznala da je o predmetu razgovarala sa svjedokinjom Šemsom Bulić, nakon čega je izmjenila iskaz.

Tužiteljica Eldina Biuk je rekla da je u pripremi njihovog svjedočenja došlo do toga da je svjedokinja Ramiza srela svjedokinju Šemsu i, misleći da se zove Ramiza, tako je i pozdravila, nakon čega joj je ova rekla da se ne zove Ramiza nego Šemsa, te da nisu razgovarale o predmetu.

Datum nastavka suđenja bit će naknadno saopćen.