U jednom trenutku kolona od pet do šest automobila zastala je naspram ulaza u džamiju.

“I šofer tog jednog vozila se okrenuo i psovao nam je majku”, kaže Zekerijah i prisjeća se kako je grupa ljudi s kojima je bio ostala u šoku.

“I hajde, da mi ne bi bili ti koji su nešto i uradili, mi smo to i prećutali”, kaže on i dodaje da je kolona vozila nastavila prema Bijeljini.

Na oko 30 do 40 metara od džamije, Zekerijah kaže da je ponovo čuo buku.

“Počeli su da pucaju”, kaže on.

Zekerijah je sjeo u svoj automobil i krenuo za kolonom. Želio je da snimi vozila da bi bio siguran ko su počinioci, ali uskoro je sebe doveo u opasnost.

Nakon što je uspio preteći i snimiti kolonu vozila koja je prevozila badnjak, on se “okrenuo na autopraonici”, gdje su mu mladići iz kolone presjekli put. Ne napuštajući auto, on je krenuo prema policijskoj stanici u Janji, ali mu je jedan od mladića udario u zadnji dio auta i oštetio vozilo.

Kada je u policijskoj stanici prepričao događaj i pokazao fotografije, dežurni policajac mu je rekao da će se oni pobrinuti za počinioce.

Kasnije tog dana za događaj su čuli svi u Janji, a vijest se uskoro proširila u velikom broju medija širom Bosne i Hercegovine.

Mehmed Đezić, bivši zatočenik logora “Batković” kod Bijeljine, kaže da ga je događaj podsjetio na dešavanja iz 1992. godine, kada su pored iste džamije prolazile kolone vojnih vozila i kada se pucalo po džamiji.

Prisjećajući se događaja u januaru, kaže kako je sa strahom izašao iz kuće da porazgovara s komšijama o incidentu koji se desio.

“Otišao sam u čaršiju da sa svojim prijateljima popijem kafu, svi su pričali samo o tome. Saznao sam poslije da se radi o mladim ljudima, nažalost, o mladim ljudima koji tad nisu mogli učestvovati u ratu, možda su tek rođeni u ratu ili poslije rata, što govori dovoljno da su oni zatrovani mržnjom”, kaže Đezić.

On kaže da ovo nije jedini incident u Janji, ali da je jedan od rijetkih za koji je provođena istraga.

U bazi podataka “Mapiranje mržnje” BIRN-a BiH ovo je samo jedan od deset incidenata u Bijeljini u proteklih godinu dana. Iz Policijske uprave Bijeljina za BIRN BiH su odgovorili da je počinilac koji je pucao iz startnog oružja u blizini džamije identifikovan i priveden istog dana.

U policiji kažu da je ocjena Okružnog tužilaštva u Bijeljini da se ide na prekršajno kažnjavanje na osnovu Zakona o oružju i municiji. Incidenti iz mržnje mogu se procesuirati i kao krivična djela ukoliko tužioci ocijene da je postojao motiv raspirivanja etničke ili vjerske mržnje.

Husein Camić: Foto: BIRN BiH

Za povratnika u Janju Husejna Camića ovaj incident je samo još jedan u nizu onih za koje smatra da nisu imali odgovarajuću sankciju kako bi se u budućnosti zaustavili slični incidenti.

On je u postratnom periodu bio svjedok raznih incidenata, od paljevina kuća, bacanja bombi na kuće, brojnih incidenata oko džamije. Prema njegovim saznanjima, niti jedan od ovih incidenata nije se procesuirao izvan prekršajne kazne, što je za njega uznemiravajuće i smatra da je to jedan od podstreka za počinioce kako bi nastavili činiti slično.

“Mnogo grafita ima: ‘Ovo je Srbija’, ‘Ovo je država srpskog naroda’, ‘Ovdje nema mjesta Bošnjacima’, ‘Nož, žica, Srebrenica’… Nemamo sigurnosnu situaciju da normalno, bezbjedno živimo u Janji”, kaže on.

Misija OSCE-a u BiH radi monitoring zločina iz mržnje koji pokazuju da je istočna Republika Srpska mjesto gdje se incidenti najčešće dešavaju i gdje je meta upravo bošnjačka zajednica kao manjinska u toj sredini.

“Vrlo je važno iz tog razloga da institucije koje imaju obavezu da reaguju, da reaguju adekvatno, ali i cijela zajednica u kojoj ti ljudi žive, da osudi takvu vrstu napada i da ne relativizira cijeli taj incident, da mu ne daje manji značaj nego što on jest”, objašnjava Skopljak.

Ona naglašava da je bitno da se slušaju žrtve i svjedoci incidenata, kakvi su njihovi osjećaji i šta za njih predstavljaju takvi incidenti, a ne kako pripadnici većinske zajednice to posmatraju, jer je, kaže Skopljak, taj stav često potpuno različit.

Uprkos zakonu, više od 20 negiranja zločina i veličanja osuđenika

Borislav Gligorević. Foto: BIRN BiH

BIRN Bosne i Hercegovine je u proteklih 12 mjeseci u bazu podataka unio više od 120 unosa diskriminatornog i govora mržnje, negiranja zločina, ali i fizičkih incidenata. Najviše incidenata zabilježeno je u Banjaluci, Prijedoru, Bijeljini, Sarajevu i Mostaru, među kojima preovladavaju ispisivanja simbola i uvredljivih grafita ili oštećenja vjerskih objekata. Značajan broj unosa odnosi se na govore političara i javnih ličnosti u kojima negiraju zločine, veličaju osuđenike za ratne zločine ili svojim govorom diskriminišu manjinsku populaciju.

Član Predsjedništva BiH Šefik Džaferović je na obilježavanju 29. godišnjice osnivanja 4. korpusa Armije BiH u Jablanici izjavio kako iza Armije BiH nisu ostale masovne grobnice i koncentracioni logori.

Za bivšeg zatočenika logora u Čelebićima, na pola puta između Konjica i Jablanice, ovakva izjava je poražavajuća zbog pozicije koju Džaferović obnaša.

“Nije to izmišljeno, to je jedna stvarnost, tu su ljudi izginuli. Pobijeno tu, zna se i koliko, i koliko nas je bilo u logoru. Dole u ‘Čelebićima’ i gore u ‘Musali’, šta su žene pretrpjele tu”, kaže Borislav Gligorević.

On je sa sinom i još oko 70 komšija iz Bradine bio u logoru “Čelebići”, odakle je izašao s velikim fizičkim, ali i psihičkim posljedicama.

“Ja sam tri mjeseca i nešto dana bio, sin mi je sedam mjeseci. To je bilo mjesto užasa i smrti, ništa drugo”, kaže on.

Iz kabineta člana Predsjednitštva BiH su za BIRN BiH rekli kako Džaferović nije negirao da je Armija iza sebe ostavljala “logore”, kako je preneseno u medijima, nego je kazao da Armija BiH iza sebe nije ostavljala “koncentracione logore”.

“Predsjedavajući Džaferović ne negira nijedan zločin, pa ni zločine u logoru ‘Čelebići’. U skladu sa svojim poznatim opredjeljenjem, predsjedavajući poštuje presude međunarodnih i domaćih sudova, uključujući i presudu o logoru ‘Čelebići’, te iskreno saosjeća sa žrtvama ovog zločina”, navedeno je u odgovoru.

Gligorević danas živi u Bijeljini. Kaže da je veliki broj njegovih komšija iselio iz mjesta gdje su bili izloženi napadima i mučenjima. Zato ga pogađa svaka izjava kojom se relativizuju zločini.

“Teško to pada, ali šta sad, nemamo mi snage”, kaže on.

Otkako je u julu 2021. godine Izmjenama i dopunama Krivičnog zakona BiH bivši visoki predstanik Valentin Inzko zabranio negiranje genocida i drugih zločina, ali i veličanje optuženih i osuđenih, te poticanje mržnje, Državno tužilaštvo nije donijelo niti jednu optužnicu.

Zločini u logoru “Čelebići” presuđeni su u presudama domaćih sudova i Međunarodnog suda u Haagu.

Katolička zajednica izložena incidentima

Oliver Juričić. Foto: BIRN BiH

Na vratima katoličke porodice u Sarajevu je u decembru prošle godine napisana uvredljiva i prijeteća poruka. Porodica se tokom incidenta, a ni poslije, nije oglašavala u medijima, a istragom je u ovom slučaju utvrđeno da je počinilac duševni bolesnik.

Skopljak kaže kako Sarajevo nije izuzetak od incidenata, te da su i u glavnom gradu BiH oni najčešće upućeni manjinskim zajednicama, u ovom slučaju katolicima.

“On zaista jeste eklatantan primjer netolerancije, netrpeljivosti, predrasude prema katoličkoj zajednici i on je polučio niz različitih reakcija javnih ličnosti u BiH i institucija i vjerskih institucija”, kaže Skopljak.

Gradonačelnica Sarajeva je u svojoj reakciji navela kako bi ovaj napad mogao biti posljedica retorike hrvatskog predsjednika Zorana Milanovića prema Bosni i Hercegovini. Ta je izjava naišla na brojne osude.

Župnik u katedrali Presvetog Srca Isusova u Sarajevu, Oliver Jurišić je za incident saznao iz medija.

“Sama župa ovdje i vjernici, vrlo je malo njih, negdje oko 900 vjernika za sada u katedralnoj župi. Svi su oni imali to iskustvo koje onoga što se sada događa u Ukrajini. I kada čovjek ima takvo iskustvo, onda čovjek uvijek u podsvijesti osjeća strah od mogućeg nekakvog sukoba ili ponavljanja takvog događaja, bez obzira što se taj događaj događa možda tisuću kilometara daleko”, kaže Jurišić.

On smatra da se svi incidenti trebaju sankcionirati na način da konkretnom kaznom sprečavaju počinioce da ponavljaju takva djela, ali i da se u korijenu sasijeku čak i najmanji incidenti koji upućuju na netrpeljivost ili mržnju. On ne želi pristati na zaključak da se mržnja u BiH ne može smanjiti. Napominje da postoje primjeri drugih zemalja u kojima se mržnja kažnjavanjem smanjila.

“Ali to ne može ako cijelo društvo u nekom trenutku ne prođe neku vrstu katarze ili pročišćenja”, kaže on.