Reportaža

Od cenzure do govora mržnje, “Quo Vadis, Aida?” godinu dana poslije

Od cenzure do govora mržnje, “Quo Vadis, Aida?” godinu dana poslije

3. Juna 2022.14:00
3. Juna 2022.14:00
Mogu li brojne evropske nagrade i vremenski odmak pomoći novom pokušaju Jasmile Žbanić da sa filmom o genocidu u Srebrenici probije zid cenzure i mržnje do kino dvorana u Republici Srpskoj i Srbiji?

This post is also available in: English

U novom TV Justiceu, mjesečnoj emisiji Balkanske istraživačke mreže Bosne i Hercegovine (BIRN BiH), Žbanić je kazala kako su u toku novi pregovori da se prvi igrani film o genocidu u Srebrenici, zasnovan na sudski utvrđenim činjenicama i svjedočenjima preživjelih, prikaže na javnom Radio-televizijskom servisu Srbije (RTS) ili na kino platnima. Uprkos brojnim nagradama, pa i onoj za najbolji evropski film, duže od godinu dana film se nije prikazao u kino dvoranama u Republici Srpskoj i Srbiji.

Ja sada trenutno razgovaram s nekim ljudima da se 11. jula opet pokuša film prikazati ili na RTS-u ili u većem kinu da ima dostojanstvenu projekciju. Mislim da film zaslužuje, i tema, i mislim da je već vrijeme da ljudi vide šta se zaista desilo i da se ide dalje”, rekla je Žbanić.

Žbanić objašnjava da joj je bilo jasno kako će film koji prati iskustva prevoditeljice Ujedinjenih nacija prilikom pada zaštićene zone Srebrenica na početku genocida naići na otpor u Republici Srpskoj i Srbiji, ali se nadala da će barem imati premijeru u kino dvoranama poput njenog filma “Grbavica” o ratnom silovanju prije 15 godina.

“‘Grbavica’ je barem jednom bila prikazana na FEST-u, uz užasne mjere bezbjednosti”, kaže Žbanić i opisuje da je ekipu filma morala čuvati policija, da nisu smjeli napustiti hotel i da su bili praćeni, te da se pojavilo 200 mladića sa majicama Ratka Mladića i Radovana Karadžića koji su pravosnažno osuđeni za zločin genocida u Srebrenici.

“Ali barem je prikazana. Danas je u Srbiji, Beogradu nemoguće pokazati film. Ono što mi je neugodno saznanje je, ne da se ništa nije promijenilo, nego je gore nego 2006. godine kada smo pokazali ‘Grbavicu’“, kazala je ona.

Žbanić kaže da danas u Srbiji, gdje se u javnom prostoru veličaju osuđenici za genocid, ne postoji interes za prikazivanje filma kod distributera. Na upite BIRN-a BiH, pojedine distributerske kuće su kao razlog neprikazivanja filma u kinima navele objavu filma na online platformi, što Žbanić smatra izgovorom.

Ona se prisjetila da se prije puštanja na online platformu niko nije javljao niti odgovarao na mailove.

Razgovarali smo sa ljudima iz Republike Srpske, njih je strah jednostavno da pokažu. Vadili su se time da nema interesa, što nije tačno, jako puno ljudi u Republici Srpskoj je gledalo film”, kaže Žbanić.

Glumac u filmu Alban Ukaj, koji ima ulogu prevoditelja, što je i sam radio tokom rata na Kosovu, želi da film bude prikazan u svim gradovima u Republici Srpskoj i Srbiji.

“Ja se nadam da će jednog dana neko biti dovoljno jak i biti dovoljno iskren i reći da je trenutak da se na RTS-u u dva termina narednih pet dana prikazuje ‘Quo Vadis, Aida’”, rekao je on.

Mržnja prema filmu koji nije prikazan

Žbanić je prve negativne reakcije u Srbiji primijetila odmah nakon premijere filma u Veneciji na kojoj nije vidjela novinare iz Srbije, zbog čega smatra da su kritike objavljene bez da je iko pogledao film.

Nakon prvih kritika u medijima uslijedili su govor mržnje i uvrede srbijanskim glumcima Jasni Đuričić i Borisu Isakoviću, pojedinačni ali i u medijima. Zbog pritisaka koje su imali u prethodnoj godini oni nisu bili spremni govoriti o tome za BIRN BiH, kao ni o načinu kako su se izborili sa takvim stavovima i porukama.

Žbanić smatra da je govor mržnje upućen glumcima dolazio sa samog političkog vrha Srbije, jer ga vidi kao smišljen, planiran i organizovan, samo zato što su se njih dvoje usudili da govore o toj temi.

“Jasna i Boris su mi govorili da su dobijali jako puno stvari na Instagramu pa su morali brisati, putem socijalnih mreža. Mislim da ni oni nisu puno ulazili u čitanje, nego samo odjednom vidite puno poruka koje počinju sa psovkama, znate o čemu se radi”, kazala je Žbanić.


Valentina Gagić. Foto: BIRN BiH

Neki od krajnje desno orijentisanih političara u Srbiji također su gostujući u programima televizijskih kuća tražili zabranu prikazivanja i navodili kako je “Quo Vadis, Aida?” antisrpski film i kako govori o Srbima kao genocidnom narodu.

Žbanić takav narativ smatra nepravednim, naročito zbog mladih generacija koje nisu bile ni rođene za vrijeme rata, zbog čega je bosanskohercegovačku premijeru organizovala za mlade u Memorijalnom centru u Potočarima kod Srebrenice, gdje se odvija i radnja filma. Snažne i pozitivne reakcije na film za nju su bile “ogromna nada da se stvari mogu mijenjati i da film može doći preko drugih kanala do ljudskog srca”.

Jedan od prvih koji se javio da govori bio je mladi čovjek iz Republike Srpske koji je rekao da je plakao skoro cijeli film. Za mene je to bilo ogromno jer taj čovjek je sigurno odrastao u jednom sistemu koji mu je govorio da se Srebrenica nije desila i da ne treba da osjeća empatiju prema drugima”, govori Žbanić.

Prisjećajući se prikazivanja filma u Potočarima, mirovna aktivistica iz Srebrenice Valentina Gagić kaže da je prostor u kojem je film prikazan doprinio većem razumijevanju i dubljim emocijama.

“Moja kćerka je bila na toj premijeri, tako da su utisci koje sam ja dobila od mladih ljudi, neke povratne informacije, ukazale da je to bio dobar početni neki korak. Naravno, važno bi bilo da se prikaže u Srebrenici, u gradu, važno bi bilo da se prikaže u drugim sredinama u BiH, važno bi bilo da se prikaže u svakoj kući”, ispričala je Gagić.

Žbanić kaže da je veliki broj ljudi iz Republike Srpske i Srbije film pogledao putem interneta i da je na taj način dolazila do publike. Ali i dalje je važno da filmovi o zločinima imaju svoje zvanične premijere, objašnjava ona.

Nastavak narativa 30 godina poslije


Darko Cvijetić. Foto: BIRN BiH

Režiser, pisac i dramaturg iz Prijedora Darko Cvijetić imao je slično iskustvo kao i Žbanić sa neprikazivanjem filma u Republici Srpskoj. Predstava rađena po njegovom romanu “Schindlerov lift”, o ratnim dešavanjima u Prijedoru, također nikada nije odigrana u ovom gradu, niti u većini drugih gradova u Republici Srpskoj.

“Film vas plaši? Ako film može naštetiti vašoj istini, ta istina nije homogena. Onda ona nije jaka. Ako moj mali roman može uzdrmati opći narativ, onda taj opći narativ ne vrijedi ničemu. Ako neka umjetnost može naštetiti nekoj politici, ta politika je sasvim sigurno pogrešna”, kazao je on.

Za njega je umjetnost moć pravilno postavljenih pitanja zbog čega smatra da je važno da što više ljudi gleda filmove i čita knjige koje govore o događajima iz rata i propituju uspostavljene narative o zločinima. Ispravna pitanja mogu pomoći suočavanju sa prošlošću, smatra on.

“Kakav ćete djed jednog dana biti, šta ćete svom unuku reći kad vas bude pitao ‘dobro deda, ali šta si ti tad radio, gdje si bio te godine, šta si ti tada radio?’ To je ono čuveno pitanje što su njemački dječaci postavljali svojim roditeljima – ‘sjajno tata, ali gdje si tada bio, u kojoj jedinici ‘Waffen SS-a’ i na kojem ratištu i da li te zbog toga stid?’”, kaže Cvijetić.

Žbanić također želi prikazivanjem filma pokrenuti zdravu diskusiju o zločinima.

“Mislim da bi došlo ozdravljenje da se ovakvi filmovi puste u kinu, da se diskutuje o njima, da bude negativnih i pozitivnih kritika. Važno je da se govori, da se ne krije, da se ne kaže ljudima šta da misle prije nego vide film”, kaže ona.

Azra Husarić


This post is also available in: English