To su činili i brojni novinari i urednici koji su radili u zajedničkoj zgradi televizije i radija u Sarajevu ali i desetine hiljada ljudi na protestima.

Ali Pejić se sjeća da je višemjesečna propaganda koja je gurala ka nacionalnim podjelama već obezvrijedila pokušaje da se tim podjelama suprotstavi argumentima i razumom.

“Podjela i strah su bile dva osnovna elementa u ta doba”, prisjeća se Pejić.

Sa distance od tri decenije zabrinjava ga koliko ga političke elite danas podsjećaju na one sa početka devedesetih.

“Danas se već računa sa podijeljenim ljudima, sa podijeljenim društvima i sa već postojećim strahom. On se sad samo puni, hrani”, kaže Pejić.

I drugi nekadašnji ratni novinari i urednici uočavajući sličnosti sa današnjim govorom mržnje kojim se najčešće koriste političari, ali i obični građani dok se prisjećaju kako su mrzilački narativi doprinijeli ratu u BiH.

Milenko Vočkić, nekadašnji glavni i odgovorni urednik Radio Sarajeva, prisjeća se kako se nakon višestranačkih izbora prvi na udaru našao ovaj radio. Tokom brojnih sastanaka, kako govori, političke stranke su otvoreno govorile da će doći do rata u zemlji i insistirale na nacionalnoj podjeli unutar samog radija i televizije.

“Najstrašniji je bio Radovan Karadžić”, kaže Vočkić dok opisuje kako su mu političari “izgledali nestvarni, neozbiljni, okrutni, bez imalo empatije za ono što se može događati”.

“Kroz onakvu zapjenušanost koju su oni ispoljavali, vidjela se tolika mržnja. Ja nisam bio siguran šta je veće – mržnja ili neodgovornost”, govori Vočkić.

Ne može se novinar spremiti za rat

Milenko Voćkić. Foto: BIRN BiH

Nekadašnji glavni urednik Drugog programa Radio Sarajeva Boro Kontić kaže da je prvi ratni program počeo u nedjelju 5. aprila 1992. godine, kada je on prekinuo regularni te počeo voditi vanredni program.

“Počeo je taj Narodni parlament u Skupštini i to je bilo prilično intenzivno, još je bilo vijesti iz BiH, vrilo je na nekoliko mjesta i ja sam vodio taj program”, navodi on, prisjećajući se dešavanja nakon što su u Sarajevu ubijene Olga Sučić i Suada Dilberović.

Mostarski novinar Alija Lizde, kao ni drugi novinari u BiH, nije imao ratno iskustvo pa je nastojao pisati o događajima kojima je svjedočio.

“Ne može se novinar spremiti, ne može se niko spremiti za rat. Bez obzira koliko mislio da je spreman”, govori Lizde, koji je 1993. godine odveden u logore na području Hercegovine u kojima je proveo više od 200 dana.

Novinari i urednici u BiH morali su učiti na vlastitim iskustvima dok su bili prinuđeni brzo donositi neke od najtežih etičkih odluka u karijeri.

“Mi nismo bili osposobljeni nikada da budemo ratni izvještači, ratni urednici, da imamo neke smjernice kako se mediji ponašaju u ratu, a bili smo suočeni sa užasnom propagandom”, govori Vočkić i dodaje da su upravo iz laži uvidjeli kako ne treba raditi.

Mrzilački narativi u službi političara

Boro Kontić. Foto: BIRN BiH

Trideset godina poslije početka rata i opsade Sarajeva, bosanskohercegovačko društvo se još uvijek suočava sa mrzilačkim narativima i propagandom. Kontić pojašnjava kako je propaganda uvijek način da “svoje ciljeve predstaviš bezazlenim, a druge da predstaviš zlokobnim”.

“Vi imate sad jednu retoriku koja zapravo, više plaši nego što informiše”, navodi on.

Kada danas vidi medijske izvještaje poput onih koje Kontić opisuje, nekadašnji urednik Radio Bijeljine i “Semberskih novina” Jusuf Trbić prisjeti se mržnje zbog koje je u februaru 1992. godine izgubio posao a kasnije prošao i maltretiranja u Bijeljini.

On smatra kako se današnji političari, kad pričaju o političkoj situaciji a pogotovo o ratu, služe govorom koji je gori od onoga uoči rata.

“Ovi narativi koji se ovdje čuju, to je gore od onoga što se čulo i uoči rata i u toku rata. Ako se može naći neko razumno objašnjenje onoga što se pričalo kao ratna propaganda, danas takvih opravdanja ne može biti”, navodi on.

Današnji narativi u poređenju sa onim pred rat za Pejića su grublji i bezobzirniji.

“Prije rata ste vi trebali jednu generaciju koja se u školi učila bratstvu i jedinstvu da natjerate da mrzi. A ovi sad djeluju već na podijeljeno društvo i na društvo koje mrzi. Danas djecu u školama uče da mrze”, naglašava on.

Vočkić kaže kako mu nije jasno odakle dolazi tolika količina mržnje i da su mu prve godine nakon rata djelovale optimističnije sa većim izgledima za pomirenje.

“Ja sam bio ponosan na to da ljudi u BiH ne izražavaju mržnju kakva se mogla očekivati nakon svega što se desilo. Čini mi se da je bila velika šansa da dođe do pomirenja. Međutim, kako je vrijeme odmicalo, kako su se politike ponovo podgrijale, one iz 90-ih godina, ljudi su počeli jednostavno da prate tu politiku, a političari su ovi vrlo vješti da rašire i mržnju”, kaže on.

Nekadašnja novinarka Radiotelevizije Sarajevo Jadranka Milošević prisjeća se kako je prije tri decenije većina građana slutila ali nije vjerovala da bi moglo doći do rata. Ona danas vjeruje da su građani ti koji se moraju oduprijeti mržnji.

“Koliko će oni kojih se to tiče to razumjeti – to je druga stvar, koliko će oni kojih se to tiče odlučiti da ti isti ljudi koji su na visokim pozicijama ostanu na tim pozicijama – to je opet njihova stvar. Dakle, oni koji o tome odlučuju zovu se građani i oni koji o tome odlučuju mogli bi puno toga promijeniti u ovoj državi”, kaže ona”, kaže ona.