Reportaža

Nestaje nada za pronalazak nestalih žrtava albanskog komunističkog režima

Fotografije ljudi koji su nestali u Skadru u vreme komunizma. Foto: BIRN.

Nestaje nada za pronalazak nestalih žrtava albanskog komunističkog režima

24. Decembra 2021.14:09
24. Decembra 2021.14:09
Napori albanskih vlasti da lociraju grobove hiljada ljudi koje je ubila bivša komunistička diktatura su u zastoju, što je izazvalo razočaranje i ljutnju među porodicama nestalih.

This post is also available in: English

„Sve do suda obični ljudi su ih vređali, pljuvali i nazivali ‘izdajicama’. I deca su ih gađala kamenjem”, priča nam Đelošev nećak, Ndok Ašta.

Sva šestorica, uključujući i Đeloša Aštu, koji je u to vreme bio dvadesetogodišnji student katoličke bogoslovije, osuđeni su na smrt nakon suđenja koje je trajalo samo 13 dana.

„Pogođen je. Ubijen je u prisustvu njegove majke”, kaže njegov nećak.

„Tražila je da dotakne sina rukom i nisu joj dozvolili, a jedan od nadzornika koji je bio tamo joj je rekao: ‘Gubi se odavde jer zaslužuješ metak jer je ovo štene tvoje’“, priča Ndok.

Njegova mu je baka rekla da su sva šestorica sahranjeni na istom mestu u Skadru.

„Nakon nekog vremena, zid (na grobnom mestu) je srušen, dovedeni su kopači i tu je izgrađena zgrada Sektora građevinskog preduzeća (državnog građevinskog preduzeća). Sve je bilo izgubljeno. Koristeći buldožere, sve su bacili u reku Kir”, kaže Ndok.

Posmrtni ostaci ovih žrtava nikada nisu pronađeni, čak ni nakon pada komunističkog režima početkom 1990-ih.

„Ja sam lično tražio svog ujaka, a u prvim godinama (nakon pada komunizma) od 1992. do 1995. godine napore su uložili i udruženja koja predstavljaju ljude koji su bili politički proganjani,. Katolička crkva je takođe dala svoj doprinos“, naglašava  on i dodaje: „Jedan od sveštenika koji je ubijen sa mojim ujakom bio je Italijan, otac Daniel Dajlani, a njegov nećak je, kada je potraga počela, došao iz Italije”.

Ali kada su 1960-ih godina započeli građevinski radovi na toj lokaciji, „sve je nestalo“, navodi Ndok.


Ndok Ašta, čiji je ujak uhapšen 1946. godine, nakon čega nikada više nije viđen, u Skadru: Foto: BIRN.

Sahranjeni u neobeleženim grobovima

Đeloš Ašta je bio jedan od nekoliko hiljada Albanaca koji su nestali u vreme vladanja represivnog režima komunističkog vođe Envera Hodže. Tokom 45 godina komunističke vladavine, nepoznat broj Albanaca je pogubljen i sahranjen u neobeleženim grobnicama ili je preminuo u logorima.

Početkom 1990-ih identifikovana su imena oko 6.000 pogubljenih ljudi. Ali gde su posmrtni ostaci mnogi od njih i dalje je nepoznato.

Međunarodna komisija za nestale osobe (ICMP) je 2018. godine, nakon osam godina pregovora sa albanskom vladom, započela proces pronalaska njihovih posmrtnih ostataka.

Ali ovaj se proces sada našao u zastoju. U septembru 2018. godine na području Dajti i Balš identifikovane su dve masovne grobnice iz komunističkog doba, ali vlasti još nisu izdale naredbu o sprovođenju iskopavanja na tim lokacijama, stoji u izvještaju ICMP iz marta ove godine.

Bilal Kola, direktor Instituta za politički progone, za BIRN kaže da je njegova organizacija uputila više od 20 zahteva tužilaštvima na lokalnom i državnom nivou za informacije o nestalim osobama.

„U mnogim slučajevima nismo dobili odgovor, a u slučajevima u kojima smo dobili, naravno da smo imali relevantne sastanke”, objašnjava Kola.

Ali uprkos obećanjima datim na ovim sastancima, „proces nije napredovao”.

U nedostatku oficijalne akcije, ljudi su sami tražili posmrtne ostatke članova svojih porodica, tražili su informacije o grobnim mestima, a neki su čak i sami započeli sa iskopavanjima na terenu.

Ali bez mogućnosti verifikacije putem DNK tehnike podudaranja, ove privatne inicijative nisu strogo naučne, ističe Kola, navodeči da razume zašto su neki članovi porodica nestalih radili na svoju ruku.

„Tako da uopšte ne osuđujem načine na koje su ljudi to radili, ali sa objektivne tačke gledišta, moja je procena da proces nije bio tačan i naučno adekvatan“, naglašava on.

ICMP je izrazila uverenje da je još uvek moguće pronaći posmrtne ostatke ljudi koji su nestali tokom komunističke ere.

„Iako su se događaji koji se tiču nestalih osoba u Albaniji desili pre nekoliko decenija, naše iskustvo pokazuje da nestale osobe mogu biti identifikovane čak i  decenijanm nakon njihovog nestanka”, navode iz ICMP-a u svom pisanom odgovoru na pitanje BIRN-a.

„Neke aktivnosti koje bi dale bolje rezultate uključivale bi jačanje koordinacije državnih institucija u procesu traženja nestalih lica, izdvajanje većeg budžeta za istraživanje slučajeva nestalih lica i poduzimanje većeg broja aktivnosti od strane  Tužilaštva”, objašnjavaju iz ICPM-a.

Takođe naglašavaju da je za albanske vlasti „od vitalnog značaja“ da „obedine podatke iz arhiva i naprave sveobuhvatan spisak osoba koje su nestale u vreme komunizma“.

To trenutno nije slučaj.


Izložba fotografija zločina počinjenih tokom komunističke vladavine u Albaniji u Tirani u septembru 2011. Foto: EPA/Armando Babani.

Posvećenost zvaničnika pod znakom upitnika

Ndok Ašta kaže da je 13 članova njegove porodice ubijeno u vreme vladavine komunizma u Albaniji. Osim njegovog ujaka, Đeloša Ašte, među ovim članovima njegove porodice je i trogodišnje dete koje je umrlo u logoru u Beratu, čiji posmrtni ostaci do danas nisu pronađeni, i 11-godišnja devojčica koja je ubijena zajedno sa svojim ocem i stricem u čamcu na reci Buna dok su 1990. godine pokušavali iz Albanije pobeći u susednu Crnu Goru.

„Čim su ušli u vodu reke Bune, policijska patrola je na njih otvorila vatru iz automatskog oružja i pucala bez prestanka. Tu su ubijene četiri osobe, među njima i 11-godišnja devojčica”, priča Ndok.

„Naša policija, koja ih je ubila, nije ih uzela, policijska patrola iz Ulcinja u Crnoj Gori im je nekoliko puta rekla: ‘Uzmite ih jer su to vaši građani.’ Ali nisu ih uzeli, već su odvedeni i sahranjeni u Ulcinju“, dodaje on.

Pet godina kasnije, porodicama žrtava je dozvoljeno da uzmu njihove posmrtne ostanke iz Crne Gore, ali je telo 11-godišnje devojčice palo u reku, koja ga je odnela i ono više nije pronađeno.

Simon Mirakaj, iz Uprave za informacije o dokumentima bivše državne bezbednosti Albanije, takođe je bio interniran od strane komunističkog režima, a neki članovi njegove porodice su ubijeni.

Mirakaj ističe da prihvata da je „pronalazak ljudi koji su nestali tokom komunizma delikatan problem jer je prošlo dosta vremena od kada se to dogodilo“.

Međutim, dodaje on: „Istine radi, mora se reći da nije bilo ozbiljne posvećenosti od strane države“. On ističe da je od porodica nestalih tražen novac za ekshumaciju posmrtnih ostataka članova njihovih porodica.

Jedan od najvećih problema je to što ne postoji zakon koji obavezuje tužioce iz vremena komunizma da otkriju gde su ljudi ubijeni, objašnjava Mirakaj.

„Za tužioce koji su učestvovali u zločinima iz političkih motiva za vreme diktature, u demokratskom sistemu od 1992. godine nije donesen zakon koji bi obavezao ove tužioce koji su bili uključeni u pogubljenja da, mimo njihove volje ili savesti, otkriju mesta egzekucija“, kaže on.

„To je danas, 30 godina kasnije, dodatno otežalo pronalaženje kostiju ovih ljudi”.

Erald Kapri, albanski istoričar i član organizacije Kujto.al, koja se fokusira na zločine počinjene u vreme komunizma, stava je da iako su tužioci mogli da otvore slučajeve nakon pronalaska ljudski posmrtnih ostataka, „nema želje da se to uradi“ .

Većina porodica, kako godine prolazile, veruje da posmrtni ostaci članova njihovih porodica nikada neće biti pronađeni, kaže Kapri i dodaje: „Većina njih je izgubila veru“.


Spomenik bivšim političkim zatvorenicima komunističkog režima u Tirani. Foto: EPA/Armando Babani.

„Javnost se hrani bajkama“

Jedan od nestalih čiji posmrtni ostaci još nisu pronađeni je i italijanski državljanin Đuzepe Teruzi, direktor banke koji je preminuo 1952. nakon što ga je albanski komunistički režim zatvorio zbog navodne krađe novca.

„Iz direktnih svedočanstava ispada da je on preminuo od srčanog oboljenja. Umro je nakon sedam godina teškog zatvora, 1952. Neki svedoci tvrde da je sahranjen unutar zatvora u Burelu”, ističe za BIRN njegov sin Aldo Renato Teruzi.

Albanski premijer Edi Rama je 2019. godine naložio osnivanje radne grupe za pronalaženje i identifikaciju posmrtnih ostataka Teruzija. Potom je počelo iskopavanje u Burelu, ali ga je njegov sin zaustavio jer su se pri tome koristili bageri. „Očekujem da se iskopavanje u potrazi za posmrtnim ostacima mog oca ponovo pokrene sa prikladnijom opremom za traženje kostiju“, kaže Aldo Renato Teruzi.

Kastriot Derviši, istoričar koji je radio na temama vezanih za bivši komunistički režim, navodi kako su vlasti nekompetentne. „Institucije ne znaju šta da rade. Nemaju jasnu ideju”, kaže on.

Derviši naglašava da je malo verovatno da će se pojaviti neke nove informacije o grobnim mestima žrtava komunističkog režima.

„Javnost se hrani bajkama da će se otvoriti dokumenti (iz komunističkog doba) i da će se javno objaviti dijagrami grobnih mesta i slične stvari, kao da smo do sada čekali na te stvari. Ali sve te informacije se godinama iscrpljuju i ne očekuje se da išta drugo bude obelodanjeno”, rekao je on.

Što se tiče slučaja nestalog italijanskog bankara „mesto na kojem je Terrusi nekada sahranjen je uništeno i tamo se više ne mogu tražiti njegovi posmrtni ostaci“.

Aldo Renato Teruzi kaže da zna da potraga za posmrtnim ostacima njegovog oca neće biti laka.

„Imao sam mnogo informacija i pogrešnih smernica, tako da sada nijedna informacija nije pouzdana. Previše je laži!”, kaže on.

„Vrlo je vjerovatno da је, ko god da je onaj ko je sahranjen unutar zatvora, premešten na drugo mesto s ciljem da se više ne pronađe. Ali nadam se da će se potraga za kostima svih onih ljudi koji su nestali nastaviti”, zaključuje on.

Fjori Sinoruka


This post is also available in: English