„Gospodo, htio sam da malo porazgovaramo prije svega o promidžbenoj usmjerenosti i s obzirom na kapitalizaciju ‘Oluje’ i svega ovog“, rekao je Tuđman otvarajući sjednicu.

On je također najavio da će uskoro ponovno se otvoriti željeznička pruga Zagreb-Split koja je bila zatvorena tokom rata 1991-95. jer su dio hrvatske teritorije kontrolisali srpski pobunjenici, uz pomoć Jugoslavenske narodne armije i srpskih paravojnih formacija.

Tuđman je svojim kolegama rekao da želi da ponovno otvaranje ima „politički značaj“.

„Po mom mišljenju, taj vlak treba poći od Zagreba, ispraćen od Zagreba, na nekim mjestima dočekan, a u Splitu dočekan sa feštom, mitingom itd“, rekao je Tuđman, stoji u transkriptima sa sastanka do kojih je došao Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju (MKSJ), koji su korišteni na suđenju hrvatskim ratnim generalima Anti Gotovini, Mladenu Markaču i Ivanu Čermaku.

Kako je Tuđman predvidio, ponovno svečano otvaranje željeznice održano je 26. avgusta kada su on i drugi visoki gosti krenuli, kako ga je on nazvao, Vlakom slobode iz Zagreba na sjeveru do Splita na jugu.

Vlak slobode se usput zaustavio na nekoliko mjesta kako bi Tuđman slavio svoju pobjedu, hvalio HV što je oslobodila teritoriju od srpskih pobunjeničkih snaga tokom operacije „Oluja“ i obećao ekonomski prosperitet Hrvatske koja je bila razorena ratom.

Hrvatski politički analitičar Žarko Puhovski kaže da se radilo o trijumfalističkom pohodu, kojeg on upoređuje sa drevnom rimskom tradicijom održavanja ceremonije kojom su se proslavljali vojni uspjesi „kojom je trebalo povezati vodstvo sa narodom u osjećaju trijumfa nad poraženim protivnikom”.

No, osim riječi ushićenja, u Tuđmanovim izjavama bilo je i oštrih riječi za poražene Srbe – i dan prije nego je Vlak slobode započeo svoje putovanje, stariji srpski civili također su ubijeni tokom operacija čišćenja specijalnih jedinica policije za koje su vlasti tvrdile da je njihov zadatak da uguše preostali oružani otpor.

„Razorena, ali lijepa“ Hrvatska

Izvještaj o Tuđmanovom putovanju Vlakom slobode s fotografijom skupa u Splitu, objavljen u hrvatskim novinama „Vjesnik“ u avgustu 1995. godine. Foto: BIRN.

Operacijom „Oluja“, koja je započela 4. avgusta 1995. godine, hrvatske snage su razbile Republiku Srpsku Krajinu (RSK), koju su pobunjeni Srbi proglasili na dio hrvatske teritorije 1991. godine, iako je Zagreba prije toga proglasio nezavisnosti.

Svake godine se godišnjica „Oluje“ u Hrvatskoj slavi kao ključna pobjeda i kao ključni faktor koji je osigurao postojanje samostalne države.

Međutim, u nizu napada tokom i nakon operacije ubijeno je više od 600 uglavnom starijih srpskih civila, kažu podaci Hrvatskog helsinškog odbora. Oko 200.000 srpskih izbjeglica napustilo je oslobođenu teritoriju.

No, Hrvati su bili euforični, a Tihomir Ponoš, historičar i istraživač koji radi u Arhivu Srba u Hrvatskoj, za BIRN ističe da je Tuđmanovo putovanje vlakom moglo imati i precizniji naziv da su ga vlasti nazvale Vlakom pobjede, „jer on je doista … simbolizirao pobjedu Hrvatske u avgustu 1995.”.

Tuđman i ostali putnici ukrcali su se na vlak u Zagrebu 26. avgusta oko 8 sati. U vagonima vlaka, njih 20 –ak, bili su državni dužnosnici i vođe političkih stranaka, Hrvati povratnici koji su u ratu bili raseljeni, biznismeni, javne ličnosti i velika grupa reportera. Prema planovima vlak je tog dana trebao da se zaustavi u Karlovcu, Gospiću, Kninu i Splitu.

„U tom trenutku se tada htjelo, ne simbolički, nego stvarno pokazati da su kontinentalna Hrvatska i Dalmacija ponovno spojene“, objašnjava Ponoš.

U govoru na zagrebačkoj željezničkoj stanici, prije polaska Vlaka, Tuđman je pozvao ministra saobraćaja i državno preduzeće Hrvatske željeznice da hrvatskim penzionerima omoguće besplatne vozne karte.

„Neka vide i neka pogledaju tu razorenu, ali i lijepu Hrvatsku. Neka idu na hrvatsko more na koje su se (tokom rata) plašili dolaziti strani turisti, ali će od iduće godine sasvim sigurno nahrnuti iz čitave Europe i iz čitavog svijeta”, rekao je Tuđman pred okupljenim građanima.

Tada se smatralo da je cijena karte za vožnju Vlakom slobode visoka jer se novac donirao djeci vojnika poginulih u ratu. Tokom putovanja održana je i dobrotvorna aukcija slika poznatih hrvatskih slikara.

Goste su zabavljali slavonski tamburaši i dalmatinske klape.

Rutom su letjeli helikopteri i borbeni avioni, a prema riječima novinara Vjesnika, koji je putovao vlakom, „svi smo se putnici osjećali sigurno“.

Ponoš kaže da je putovanje prikazano kao simbol ponovnog ujedinjenja teritorija i ekonomske reintegracije te ekonomskог usponа „kojeg mi doduše u sljedećim godinama baš i nismo doživjeli“.

Tuđman je najavio da će preostali dijelovi teritorije Hrvatske pod kontrolom srpskih pobunjenika i Vukovar također biti vraćeni.

Srbima „sretan put“

Grafika: BIRN/Igor Vujčić.

Vjesnik je objavio da Vlak slobode „vraća život, nadu i optimizam“. No, neki su posmatrači tada istakli da to jasno pokazuje da neki hrvatski građani, posebno Srbi koji su živjeli na području koje je oduzeto pobunjenicima tokom operacije Oluja, nisu dobrodošli u poslijeratno društvo.

Puhovski je rekao da je „trijumfalističko“ putovanje trebalo pokazati da u Hrvatskoj nije ostalo više „neprijatelja“.

Prisjeća se da je Tuđman u svojim govorima duž rute povremeno izjavljivao da „pobjednici moraju razumjeti ograničenja svoje pobjede“, ali da ga je u nekoliko navrata „ponijela atmosfera pa su se čule i doista ružne riječi na račun pobjeđenih, s elementima mržnje”.

Na svojoj prvoj tačci stajanja u Karlovcu, gdje su stanovnici grada pripremili svečani doček, Tuđman je izjavio da su srpske izbjeglice „dobrovoljno“ odlučile da napuste Hrvatsku nakon operacije „Oluja“, iako su, kako je rekao, njihova ljudska prava zagarantovana.

„Neka im je sretan put“, poručio je on, uz aplauz prisutnih.

Treća stanica na putovanju bio je Knin. To je bilo posebno simbolično jer je ovaj grad bio uporište srpskih pobunjenika sve do „Oluje“. Knin je bio poznat i kao glavni grad srednjovjekovne Kraljevine Hrvatske, što je Tuđman zabilježio u svom govoru.

„Knin je bio glavni grad Kraljevine Hrvatske … sve do 1522. godine dok ga nisu osvojili turski osmanlijski osvajači i dok zajedno s njima nisu došli i oni koji su do jučer bili u tom našem hrvatskom Kninu. Ali danas, to je hrvatski Knin i nikada više nema povratka na ono što je bilo, da nam usred Hrvatske šire rak koji je razarao hrvatsko nacionalno biće”, rekao je on okupljenima.

Dodao je da su nakon operacije „Oluja“ Srbi koji su živjeli u Kninu „nestali za dva, tri dana kao da ih nikada nije ni bilo“, te da „nisu imali vremena da pokupe ni svoje prljave pare, devize niti gaće”.

Na početku operacije Oluja, 4. augusta 1995., Tuđman je pozvao hrvatske Srbe koji su živjeli u područjima pod kontrolom pobunjenika, a „koji nisu aktivno sudjelovali u pobuni“, da ostanu kod svojih kuća i „bez bojazni za svoj život i svoju imovinu, dočekaju hrvatsku vlast, uz jamstvo da će im se dati sva građanska prava“.

No, Ponoš naglašava da je Tuđmanov govor u Kninu pokazao kako hrvatske Srbe ovakva obećanja vjerovatno nisu uvjerila. Umjesto kao na ljude čija bi prava bila zagarantovana, na njih se gledalo kao na „karcinom koji se širio Hrvatskom, koji je ugrožavao Hrvatsku i njenu opstojnost“, navodi on.

Ponoš dodaje i da je pitanje da li su Srbi mogli čuti prvu Tuđmanovu poruku jer je emitovana putem hrvatskih medija.

Puhovski smatra da je Tuđman uputio ovaj poziv Srbima kako bi se izbjegle kritike međunarodne zajednice.

Tek kasnije, 1997-98., hrvatske vlasti počele su govoriti o mogućem povratku srpskih izbjeglica, ali su se one na početku ponašale „kao da je po sebi jasno da se ti ljudi više neće vratiti“. Zbog toga su Hrvati slobodno „pohrlili“ da uzurpiraju imovinu srpskih izbjeglica, naglašava Puhovski.

Ponoš ističe da se o pitanju 200.000 Srba koji su pobjegli iz zemlje malo raspravljalo nakon pobjede.

„Takva pitanja nisu baš bila tada postavljana, ili ako ih je netko postavljao, nije baš bio pretjerano primjećen u javnosti. I ako bi bio primjećen, onda bi vjerojatno bio proglašavan za neprijatelja i tako nešto”, objašnjava on.

„Optimalni sigurnosni uslovi“

Ruševne kuće u Gruborima, gdje su Srbi bili na meti specijalnih policijskih snaga u avgustu 1995. godine. Foto: BIRN.

Putovanje Vlakom slobode i govore koje je Tuđman održao u mjestima gdje se vlak zaustavljao duž svoje rute, ispitivao je MKSJ na suđenju Gotovini, Markaču i Čermaku, koji su bili optužni za navodno učešće u udruženom zločinačkom poduhvatu u okviru kojeg su tokom operacije „Oluja“ počinjeni zločini protiv čovječnosti nad Srbima.

Sudsko vijeće Haškog tribunala primijetilo je da mnogi Tuđmanovi govori, uključujući one u Karlovcu i Kninu 26. augusta 1995. godine, „imaju izvjesnu, premda ograničenu važnost za ocjenjivanje Tuđmanove politike prema srpskoj manjini u Hrvatskoj“.

Tribunal je također naveo da je u vrijeme Tuđmanovog govora u Kninu operacija „Oluja“ bila završena, ali da su hrvatske vojne snage i specijalne policijske jedinice i dalje bile aktivne posebno na području Krajine, provodeći operacije čišćenja.

„Nadalje, srpsko civilno stanovništvo Krajine ostalo je na meti tih snaga. Kako je Raspravno vijeće konstatiralo u poglavljima 4 i 5, tijekom cijelog avgusta i septembra 1995., hrvatske vojne snage i Specijalna policija nad srpskim su civilima u Krajini počinile velik broj ubojstava, nehumanih djela, djela okrutnog postupanja, te djela uništavanja imovine i pljačkanja 1995.“, kaže se u prvostepenoj presudi.

Hrvatski generali bili su optuženi za planiranje, organizovanje ili učestvovanje u ubistva, progone, deportacije i uništavanje imovine s ciljem „trajnog uklanjanja srpskog stanovništva iz regiona Krajine“.

Prvostepenom presudom Gotovina i Markač su osuđeni, dok je Čermak oslobođen optužbi. Osuđujuća presuda generalima je u žalbenom postupku promjenjena u oslobađajuću.

Među zločinima koje je Tribunal ispitivao bio je i incident koji se desio u zaseoku Grubori, kod Knina, 25. augusta 1995. godine, samo dan prije prolaska Vlaka slobode u blizini ovog mesta, kada su specijalne policijske snage ubile šest starijih srpskih civila, od kojih je najstariji imao oko 80 godina.

„Pripremajući se za putovanje predsjednika Tuđmana vlakom … MUP (Ministarstvo unutrašnjih poslova) i MORH (Ministarstvo odbrane Republike Hrvatske) izveli su zajedničku sigurnosnu akciju pod nazivom Knin 95“, kaže se u prvostepenoj presudi.

Evidenencija Haškog tribunala pokazuje da je 23. avgusta, nekoliko dana prije nego je Vlak slobode krenuo svojom rutom, hrvatski ministar unutrašnjih poslova Ivan Jarnjak donio odluku o pokretanju operacije Knin 95 kako bi se stvorili „što optimalniji sigurnosni uvjeti na ukupnom području“ za Tuđmanovo putovanje, jer je ono bilo od „izuzetnog značaja … za međunarodni ugled Republike Hrvatske, njenu prometnu povezanost i gospodarski razvitak“.

„Ono se obavlja u vrlo složenim sigurnosnim uvjetima imajući u vidu da oko 2/3 trase prolazi kroz donedavno okupirana područja RH, a napose da se u nekim dijelovima oslobođenog teritorija još uvijek nalaze razbijeni ostaci četničkih paravojnih terorističkih skupina”, pisao je Jarnjak policijskim zvaničnicima.

„Također su na tom području prisutni i predstavnici stranih sredstava izvještavanja koji tendenciozno pišu o rezultatima akcije Oluja“, dodao je on.

Jacques Klein, administrator UN-a za istočnu Slavoniju, dočekuje Tuđmana koji na njegovom drugom putovanju vlakom pristiže u Vukovar, posljednji dio Hrvatske koji je bio pod kontrolom pobunjenih Srba, u junu 1997. godine. Foto: EPA/Antonio Bat.

Stjepan Žinić, instruktor specijalističke obuke u specijalnoj policijskoj jedinici Lučko, svjedočio je da je ta jedinica 25. augusta 1995. godine učestvovala u operacijama „čišćenja“ radi obezbjeđivanja sigurnog prolaska Vlaka slobode na području oko Grubora.

Haški sud je zaključio da je nakon ubistava starijih Srba u Gruborima izmišljena priča da su se antiterorističke jedinice hrvatske policije sukobile sa srpskim borcima. Međutim, nitko nikada nije osuđen za zločine u ovom mjestu.

Vrhovni sud Hrvatske je 2019. potvrdio presudu kojom su bivši policajci, pripadnici antiterorističke jedinice Lučko, Frano Drljo i Božo Krajina, oslobođeni optužbi za ratni zločin u Gruborima, zbog nedostatka dokaza.

Sud je naveo da je postojao čvrst zavjet šutnje među pripadnicima jedinice Lučko, te da su neki od njih dali lažne izvještaje o operaciji, uključujući i izvještaj o navodnom oružanom otporu srpskih trupa koje su ostale.

Ponoš napominje da, iako je ratni zločin u Gruborima povezan s Vlakom slobode, on nije bio jedini takav incident nakon operacije „Oluja“. „Slični usporedivi zločini nad srpskim civilima, veoma često starim ljudima, događali su se i prije i poslije toga“, rekao je on.

Tuđman je Vlak slobode smatrao uspjehom, rekavši za Slobodnu Dalmaciju da on nudi „dokaz da je hrvatska sloboda definitivno učvršćena u tome smislu da je više nitko ne može ugroziti s hrvatkoga područja kao što je to bilo iz Knina“.

U junu 1997. Tuđman je organizovao slično putovanje od Zagreba do Vukovara nakon što je postignut dogovor o postupnoj reintegraciji područja Istočne Slavonije. Svoju drugu ekskurziju vlakom nazvao je Vlak mira, a u prisustvu zvaničnika UN –a, ovaj put je svoje trijumfalne izjave ublažio retorikom o suživotu.