Bivši hotel Holiday Inn u Sarajevu, koji je danas poznat samo kao Holiday, u svijetu se uglavnom pamti po tome koga je ugostio – strani novinari koji su njegov jarko žuti toranj koristili kao bazu tokom opsade 1992–1995. godine, šaljući izvještaje iz hotela koji se nalazio na nišanu Snajperske aleje.
Novi dokumentarni film okreće kameru u suprotnom smjeru – prema bosanskohercegovačkom osoblju koje je održavalo hotel tokom rata, te prema njihovim sinovima koji su sada približno onoliko stari koliko su im očevi imali godina kada je počelo granatiranje.
Film Inn a State of Siege (U stanju opsade), čija je premijera održana na Međunarodnom filmskom festivalu u Rotterdamu (IFFR), svoju prvu bosanskohercegovačku projekciju imat će 18. augusta na Sarajevo Film Festivalu.
Filmska rediteljica, Qali Nur, holandsko-somalijska je novinarka i filmska stvarateljica sa adresom nadomak Amsterdama. Producentica Dženita Ćamo rođena je u Sarajevu, ali je kao malo dijete napustila grad u prvim danima opsade, te se na kraju nastanila u Rotterdamu.
Ono što je počelo kao radoznala posjeta hotelskom lobiju 2019. godine, preraslo je tokom šest godina u film sagrađen gotovo u potpunosti na razgovorima koji se do tada nikada nisu desili – između očeva koji su radili u Holiday Innu i preživjeli rat, te sinova koji nikada nisu pronašli način da pitaju kroz šta su njihovi očevi prošli.
Veze Qali Nur s ovom pričom započele su blizinom, a ne planom. Godine 2019. boravila je u sarajevskom naselju Marijin Dvor, radeći na sasvim drugom dokumentarcu o jevrejskoj zajednici u gradu, i većinu dana je pješke prolazila pored Holiday Inna. Već je otprije znala njegovu reputaciju iz novinarske škole, te priče o dopisnicima, snajperskoj vatri i predajama koje su kružile decenijama – i jednog dana je jednostavno ušla unutra. Nije bilo budžeta ni plana, samo radoznalost. Dugo je to bilo jedino čega je bilo.
“Zadržala sam tu ideju u glavi i pomislila: U redu, vratit ću se na to”, izjavila je Nur za BIRN. To je i činila, iznova i iznova tokom godina, razgovarajući s bivšim osobljem kad god bi se vraćala u grad, “i to jednostavno nije izlazilo iz mene”.
Veza Dženite Ćamo bila je dublja. Bila je u Sarajevu na početku opsade, bolesno dijete koje su roditelji poslali u inostranstvo misleći da će biti odsutni tek nekoliko sedmica. Završila je u Rotterdamu kod ujaka i zapravo se nikada nije vratila. Provela je 17 godina gradeći karijeru kao nezavisna producentica, uvijek pretpostavljajući da će je prava sarajevska priča kad-tad pronaći.
Stigla je jednog aprilskog utorka, dan nakon što je završila pozorišni komad s bosanskom zajednicom u Rotterdamu. Sastala se s Nur na kafi i odmah nešto prepoznala. “Vidjela sam koliko je povezana, koliko je ozbiljna. Ona to zaista radi iz srca”, rekla je Ćamo za BIRN.
Postojala je i jedna doslovnija veza: Ćamo je odrasla par ulica dalje od hotela, a njena škola se nalazila tačno iza njega: “Holiday [Inn] je bio mjesto na kojem sam voljela da se igram, da šetam, zbog boja. Izgledao mi je kao velika Lego kocka.”
Film koji je trebao biti kratkometražni prerastao je u duži format; sredstva su stigla brzo, ali je oblik projekta tražio znatno više vremena da se iskristališe.
Jedan razgovor koji je promijenio film
Struktura koja dokumentarcu daje snagu – tri oca koja su radila u hotelu tokom rata, uparena pred kamerom sa tri sina približno onih godina koliko su očevi imali 1992. godine – nije bila prvobitna zamisao. Proizišla je iz jednog jedinog zastoja u razgovoru.
Nur je intervjuisala jednog od očeva, Mustafu Osmanovića, bez finansiranja i ekipe, često se oslanjajući na prijatelje za prevođenje, kada bi joj bosanski jezik počeo slabiti. Ni Google Translate ni dobra volja nisu bili sasvim dovoljni, pa je Mustafa pozvao svog sina Amara, koji je radio u blizini i tečno govorio engleski, da dođe tokom pauze za ručak i pomogne. Ono što je Nur primijetila kada je Amar stigao nije bio samo njegov prevod. Bilo je to da on nije znao sve ono što mu je otac govorio, te da je počeo postavljati sopstvena pitanja uz njena.
„To me je jako zainteresovalo“, rekla je. Već je razmišljala kako vizuelno prikazati ove priče, a drugi otac, Faruk Titorić, zasebno je spomenuo svog sina Ervina. Ideja se učvrstila nakon što je direktno upitala Mustafu i Amara da li su ikada kod kuće razgovarali o ratu, i isto to učinila s Farukom, te trećim ocem Ismetom Mrševićem i njegovim sinom Adnanom.
Nur je oprezna da ne preuveličava razmjere šutnje. „Ne želim da se pretvaramo da nikada nisu razgovarali o ratu zajedno“, rekla je. „Određene priče nisu ispričane, određene jesu.“
Ona taj obrazac prepoznaje iz sopstvene porodice – njeni roditelji su izbjegli iz Somalije – i uočava instinkt da se svako pitanje odmjerava prema cijeni koju bi osoba koja odgovara mogla platiti.
„Kao dijete svojih roditelja, ponekad pomislite: ovo je malo osjetljivo, ili ne želite donositi loša sjećanja svojim roditeljima“, kazala je. „Ja sam prilično radoznala osoba, pa bih mnogo pitala, ali opet bi mi to ponekad bilo teško.“
Za Ćamo je to prepoznavanje imalo ličnu težinu na drugačiji način. Nije u potpunosti shvatila koliko njena vlastita porodica malo govori o ratu sve dok nije ušla u kasne dvadesete.
„Shvatila sam da ne samo da ne pitam – ja nisam znala šta da pitam“, izjavila je. Posljednjih godina radi s bosanskom omladinom u Holandiji, djecom roditelja koji su preživjeli rat, i svjedočila je tome koliko se direktno ta neizgovorena historija ipak prenosi dalje.
„Bila sam prilično šokirana koliko se ta trauma prenijela, s obzirom na to da njihovi roditelji nisu pričali“, rekla je. Na projekcijama, uključujući i onu na IFFR-u u Rotterdamu, mladi u publici govorili su joj kako ih je film poslao kućama da prvi put postave pitanja svojim roditeljima. „Ako to pokrene nekoliko razgovora“, poručila je Ćamo, „mislim da smo uradili nešto dobro.“
„Nikada ne tjeram ljude da nešto kažu“
Mustafa Osmanović (lijevo) i njegov sin Amar na jednom od sarajevskih mezarja. Foto: Inn a State of Siege
Neki od najemotivnijih trenutaka filma dešavaju se u prostoru između trenutka kada otac završi s iznošenjem nekog sjećanja i odluke sina šta će s tim sjećanjem učiniti.
U jednoj sceni, Faruk opisuje kako je riskirao sopstvenu sigurnost da bi gasio požare izazvane granatiranjem. Reakcija njegovog sina – jednostavna, neužurbana izjava ponosa – vidno zatekne oca. U drugoj sceni, Ismet, koji je tokom opsade radio kao hotelski vozač, opisuje kako se one 1992. godine vratio kući i zatekao vlastitog oca, dok njegov sin Adnan mora u realnom vremenu proći kroz vlastita sjećanja.
Nur ističe da je vodila računa da nikada nikoga ne gura preko granice onoga što žele reći. „Nikada ne želim natjerati ljude da kažu nešto što zaista ne žele“, naglasila je.
U nekim od ovih razmjena postojala je stvarna napetost – sin koji daje do znanja da neke uspomene želi zadržati za sebe, ponekad, kako je naslućivala, da zaštiti oca od spoznaje koliko ga je neka priča pogodila. Prepustiti postavljanje pitanja članovima porodice umjesto da ih sama postavlja bilo je, kako kaže, „veoma eksperimentalno“.
Obučeni novinar zna kako da izdrži u tišini i pusti je da odradi posao; sin koji to radi prvi put vjerovatno će se zapitati da li to radi ispravno, da li treba da pređe na sljedeće pitanje. Ali ono što je proizišlo iz te nepoznanice, prema viđenju Qali Nur, bilo je iskrenije nego što bi to ispolirani intervju ikada donio.
Osjećanja koja očito ranije nisu izgovorena naglas, uključujući i trenutak koji joj je jedan od dražljivijih u cijelom filmu: sin koji ocu sasvim jednostavno govori da je ponosan na njega. „U mnogim porodicama“, rekla je, „nije stvar u tome da kažete roditeljima da ste ponosni na njih. To pokazujete djelima, ali možda ne i riječima.“
Upitana kako film uspijeva zadržati surovost opsade, smrt, oskudicu, paralelno sa svjetlijim, gotovo nježnim trenucima poput improvizovane rođendanske torte, Nur blago odbacuje pomisao da su to dvije odvojene stvari koje zahtijevaju balans.
Ljudi s kojima je razgovarala sami su, bez ikakvog nagovora, donosili svjetlije uspomene – igranje fudbala s novinarima, primjera radi – i ona je počela na te trenutke gledati kao na oblik otpora sam po sebi, nerazdvojan od horora koji ih je okruživao.
Priča koja nije ušla u konačnu verziju, ali joj je ostala u sjećanju, uključuje Ismeta kako puši cigaretu na Baščaršiji s prijateljem dok u blizini odjekuju granete, da bi je kasnije opisao kao najbolju cigaretu u svom životu.
„To ne bi bila najbolja cigareta u njegovom životu da se druge stvari nisu dešavale“, kazala je Nur. „Toliko je isprepleteno da mi je bilo posve prirodno unijeti jedno i drugo.“ Ipak, dodaje da je vodila računa o ravnoteži tokom montaže, oprezna da se previše ne oslanja na lijepe priče, u strahu da film ne sugeriše kako opsada „i nije bila tako strašna“.
U odjavnoj šapi filma donatori putem grupnog finansiranja (crowdfunding) navedeni su prije institucionalnih sponzora, što po riječima Dženite Ćamo odslikava kako je projekat zapravo nastao.
Prvobitni budžet pokrivao je kratki film. Kada je u montaži postalo jasno da materijal zahtijeva nešto duže, ta sredstva više nisu pokrivala film koji je nastao. Dodatna holandska sredstva bilo je teško osigurati tokom produkcije, a dio povratnih informacija koje je tim dobijao bio je oštar: snažna priča, ali „evropska historija“, uz preferenciju finansijera prema projektima direktno vezanim za Holandiju – usprkos onome što Ćamo vidi kao očiglednu i značajnu vezu između Holandije i rata u Bosni.
Grupno finansiranje postalo je krajnja nužda i uspjelo je. Donatori su bili ljudi iz Bosne, članovi bosanske zajednice u Holandiji, te prijatelji i kolege filmskih stvaralaca. Taj novac je u najvećoj mjeri otišao na arhivske snimke, koji su bili daleko najveći trošak produkcije. „Bez njihove pomoći, to je bilo zaista presudno“, rekla je Ćamo.
Balkanska istraživačka mreža (BIRN) podržala je arhivsko istraživanje za film.
„Mi ovu historiju ne poznajemo“
Ervin Titorić u sceni rekonstrukcije ratne priče svog oca. Foto: Inn a State of Siege
Roterdamska premijera nosila je posebnu težinu za Dženitu Ćamo, ponajviše zbog onoga što, kako kaže, holandska publika uglavnom ne zna. Srebrenica je poznata; opsada Sarajeva i kulturni otpor koji je kroz nju pulsirao – uglavnom nisu, čak ni među ljudima njene generacije.
„Žiri nam je rekao: pogledali smo film i pomislili – bože dragi, mi ovu historiju ne poznajemo. Moramo ovo uvrstiti u program“, kazala je.
Uz prijave na festivale koje su još uvijek u toku i međunarodnu premijeru zakazanu za Sarajevo, autorski tim gradi i život filma izvan festivalske mreže: zatvorene projekcije za škole i omladinske grupe u Holandiji, inicijativu za umjetnička (art-house) kinoprikazivanja za širu javnost, kao i, nadaju se, televizijsko emitovanje do kraja godine.
Ćamo školske radionice posmatra kao dio nečega većeg od samog filma – kao način da se otvore razgovori o ratu i miru u zemlji u kojoj, kako naglašava, više od polovine stanovništva ima neku historiju migracije, i gdje pitanja o sukobima i polarizaciji nisu ni najmanje apstraktna.
Ta terenska nastojanja dobila su konkretan oblik kroz besplatan paket lekcija namijenjen holandskim srednjim strukovnim školama, razvijen u saradnji s dizajnerom nastavnih sadržaja koji je i lično vezan za ovu priču. Osmišljen svjesno modularno – dvije osnovne lekcije plus dvije opcione koje se mogu kombinovati s projekcijom, u učionici ili biblioteci, sa ili bez gostujućeg predavača – kreiran je oko jednostavnog ograničenja: nastavnici gotovo da nemaju prostora u fiksnom kurikulumu da dodaju bilo šta novo. „Besplatno je za preuzimanje“, istakla je Ćamo. „Zaista želimo da ljudi to koriste. Želimo to proširiti.“
Upitana da sažme šest godina između njene prve posjete hotelu i završenog filma, Qali Nur je posegnula za ritmom radije nego za zapletom.
„Bilo je to kao trenutak u kojem se sve odvija vrlo sporo, pa onda super intenzivno, vrlo sporo pa onda super intenzivno“, rekla je.
Trebalo je godina samo da se dođe do ideje i osjeti spremnost za pristupanje ljudima. U određenom smislu, ovo joj je prvi pravi film s ekipom, a ne nešto što je sama snimala i zabilježila. Jednom kada je produkcija počela, sve se kretalo brzo, a u trenucima je bilo i preplavljujuće. Ali ta početna sporost, naglašava, bila je ono što joj je omogućilo da zapravo upozna ljude u središtu filma. Godine poruka razmjenjivanih tamo-amo uz pomoć Google Translatea značile su da su se, u trenutku kada su se kamere upalile, „već odavno poznavali“.
Za Dženitu Ćamo, film se pretvorio u nešto mnogo ličnije od profesionalne reference. „Uvijek ću se ovoga sjećati kao svog prvog filma o Sarajevu“, poručila je. „Došao je sasvim neočekivano, ali ima, i uvijek će imati, posebno mjesto u mom srcu.“
Dokumentarni film „Inn a State of Siege“ bit će prikazan u Sarajevu 18. augusta u 14:00 sati u kinu Cineplexx, u okviru 32. Sarajevo Film Festivala, koji se održava od 14. do 21. augusta.
