Analiza

Nedostatak prakse izazov za procesuiranje negiranja genocida i drugih zločina

Nedostatak prakse izazov za procesuiranje negiranja genocida i drugih zločina

30. Jula 2021.18:13
30. Jula 2021.18:13
Tužioci u Federaciji godinama su oklijevali koristiti dio Krivičnog zakona kojim se zabranjuje poricanje genocida, a ta je praksa mogla pomoći da se brže krene u primjenu dopuna Zakona na državnom nivou koje sada zabranjuju negiranje zločina utvrđenih sudskim presudama, kažu sagovornici Balkanske istraživačke mreže Bosne i Hercegovine (BIRN BiH).

Tužilaštva u Federaciji procesuirala su izazivanje narodnosne, rasne i vjerske mržnje, razdora ili netrpeljivosti, ali ne i kada su ova djela povezana s poricanjem ili opravdavanjem genocida i drugih ratnih zločina.

Glavna tužiteljica Kantonalnog tužilaštva Kantona Sarajevo Sabina Sarajlija navodi da ovo tužilaštvo nije imalo predmeta izazivanja mržnje javnim poricanjem ili opravdanjem genocida.

“Ne možemo ni govoriti o poteškoćama u dokazivanju ovog djela”, kaže Sarajlija.

Samo su tužilaštva u Sarajevu i Posavskom kantonu odgovorila na upit BIRN-a BiH da nisu procesuirali slučajeve poricanja genocida ili drugih zločina. Iz ostalih kantonalnih tužilaštava u Federaciji nisu odgovorili na upit zbog čega nisu podizali optužnice te da li tome doprinosi način na koji je ovo krivično djelo propisano.

Pravna savjetnica i nezavisna istražiteljica Lejla Gačanica smatra da je upravo način postavljanja zakonskih odredbi problem zbog kojeg nisu procesuirani niti zaustavljani govor mržnje ili poricanje genocida, ratnih i zločina protiv čovječnosti.

“Razlozi mogu biti i političke prirode”, kaže Gačanica.

Nedoumice za tužioce i sudije

Branko Perić. Foto: BIRN BiH

Dopune Krivičnog zakona na državnom nivou, koje su stupile na snagu nakon što ih je nametnuo visoki predstavnik u BiH Valentin Inzko, definišu kažnjavanje poricanja zločina na sličan način kao što je to već urađeno u Federaciji. U dopunama se navodi, između ostalog, da će kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina biti kažnjen onaj ko javno odobri, porekne, grubo umanji ili pokuša opravdati zločin genocida (…) i to na način koji bi mogao potaknuti na nasilje ili mržnju usmjerenu protiv takve skupine osoba ili člana takve skupine.

Sudija Državnog suda Branko Perić kaže kako su dopune logične, ali će problem predstavljati dokazivanje djela i pitanje da li će tužioci biti spremni da ih procesuiraju.

“Najteže u tome jeste da će to biti komplikovano za dokazivanje, gdje će trebati proći dosta vremena da sudovi uspostave neku praksu koja je prihvatljiva, zakonita, logična. Bit će lutanja koje će samo praviti probleme pravosuđu”, objašnjava Perić.

Ove sedmice je pred Državnim sudom već odgođeno jedno suđenje jer su advokati optuženih za zločine protiv civilnog stanovništva u Vlasenici naveli da nisu sigurni kako mogu zastupati optužene a da sebe ne izlože samoinkriminaciji. Sudsko vijeće je nakon pauze odgodilo ročište.

Tek će u mogućim predmetima optuženja za novo krivično djelo trebati uspostaviti praksu u sudnici, kaže Perić. On objašnjava šta će biti važno i šta može proizvesti nedoumice kod tužilaca i sudija.

“Tu je važan umišljaj, subjektivni element činioca prema onom što javno progovori vezano za ratne zločine i genocid. To je, po meni, najveći problem od kojeg bi mogli bježati tužioci, jer su navikli da uvijek za nešto postoje materijalni dokazi i da nešto bude očigledno”, smatra Perić.

Sud ne trpi neodređene maglovite formulacije poput značenja razdora među konstitutivnim narodima, objašnjava Nizam Šarić, zamjenik glavnog tužioca Kantonalnog tužilaštva Posavskog kantona. On kaže da je važno šta sve jeste vezano Krivičnim zakonom kao obilježje krivičnog djela, a što mora biti striktno.

“Smatram da neka sudska praksa, ali možda prije toga teorija, treba da definira šta jeste razdor, odnosno netrpeljivost konstitutivnih naroda. Šta se to desi u vanjskome svijetu pa mi kažemo da to jeste mržnja? Znači da smo na terenu apstraktnih pojmova koje trebamo pretvarati u konkretne upravo zbog zahtjeva za određenošću krivičnog djela u zakonu”, smatra on.

Problem vidi u obavezi dokazivanja posljedice, što će biti teško, kaže on.

“Posljedica se mora dokazati, jer je posljedica elemenat bića kaznenog djela. Mržnja, razdor i netrpeljivost među konstitutivnim narodima, to niko još ne bi ni pokušao da kaže šta znači to konkretno, šta se dešava na terenu”, mišljenja je tužilac Šarić.

Gačanica kaže da stav Zakona određuje da mora postojati posljedica ili namjera izazivanja nasilja ili mržnje i ono što se može pojaviti kao problem jeste balansiranje između objektivnog i subjektivnog osjećaja mržnje, odnosno kako to staviti u pravnu definiciju i kako dokazati da određeno negiranje genocida zaista jeste izazvalo mržnju ili nasilje.

“U nekim slučajevima to može biti prilično jednostavno ako su posljedice vidljive, to može biti lako dokazivo. S druge strane, to ne mora značiti i ne mora uvijek rezultirati tom vrstom nasilja i mržnje koja je možda nedovoljno definisan pojam, a to bi mogao biti problem, ali sve zavisi od slučaja do slučaja. Jako je važno zbog toga sve predmete detaljno ispitati i zapravo vidjeti da li je to izazvalo mržnju ili nasilje”, smatra Gačanica.

Pravni ekspert Goran Šimić smatra da postojanje presude za neki zločin i njegovo negiranje trebaju biti dovoljan osnov za procesuiranje. Ali on kaže da se najčešće ne negira postojanje djela, nego pravna kvalifikacija zločina.

“Mišljenja sam da se u javnom prostoru ne može negirati takvo nešto a da se ne potiče mržnja ili nasilje. Ne mora se javno pozivati na nasilje, ali onog trenutka kada se niječe postojanje nečega, kada u javnom diskursu negirate postojanje presude, vrijeđate jednu zajednicu ili minimizirate njihove žrtve, jasno je da potičete na mržnju”, smatra Šimić.

Nedostatak sudske prakse


Sabina Sarajlija. Foto: BIRN BiH

Pravni ekspert Goran Šimić misli da su razlozi neprocesuiranja u Federaciji društveno-političke, a ne pravne prirode.

“Kantonalna tužilaštva u tom slučaju bi morala procesuirati bošnjačke i hrvatske političare i medije, što im se, vjerovatno, nije radilo”, kaže on.

“Lako se može napraviti pravna konstrukcija i nekome nešto zabraniti, ali poenta je u primjeni, a da bi se to primjenjivalo u praksi, u BiH je potrebno promijeniti kompletnu svijest društva o počinjenim zločinima”, navodi Šimić.

Tužiteljica Sarajlija smatra kako je važno naglasiti da, prema kantonalnim propisima, postoji i prekršajna odgovornost u vidu novčane kazne za fizička lica koja na javnom mjestu vrijeđaju vjerska, rasna ili nacionalna osjećanja drugih, dok postojeće izmjene vidi na način da se nadopunjuju s federalnim zakonom.

“Počinilac može biti bilo koja osoba. Bitna je razlika što se na državnom nivou, pored poricanja ili opravdanja genocida, zločina protiv čovječnosti ili ratnih zločina, što je inkriminisano i u Federaiji BiH kao oblik izvršenja, dodaje javno počinjeno grubo umanjivanje ili odobrenje. Zakon na državnom nivou ne inkriminiše samo opravdavanje genocida, kao što to radi zakon u Federaciji, već čini krivično odgovornim i za pokušaj opravdavanja”, kaže Sarajlija.

Izostanak sudske prakse i znanja kako to raditi u Federaciji ili na nivou države, prema Gačanici, apsolutno nije izgovor da se počinioci djela ne procesuiraju, jer se može pratiti sudska praksa iz drugih zemalja koje imaju identično zakonodavstvo.

Niz država ima pravne propise u oblasti negiranja genocida i ratnih zločina, ukazano je u publikaciji forumZFD-a i TRIAL Internationala, uz napomenu da se sadržaj onoga što je tačno zabranjeno razlikuje od zemlje do zemlje.

U Austriji, Njemačkoj i Izraelu zabranjeno je samo poricanje holokausta. Češka, Mađarska, Litvanija i Poljska izričito su zabranile negiranje nacističkih i komunističkih zločina. Letonija zabranjuje negiranje nacističkih i komunističkih zločina, te negiranje genocida i zločina protiv čovječnosti smatra nezakonitim.

U većini zemalja zakon o zabrani negiranja genocida uključen je u krivični zakon te države. Postoje izuzeci, poput Francuske i Austrije, gdje je riječ o izmjeni i dopuni zakona o štampi, odnosno dopunskom krivičnom zakonu.

Prije dopuna koje je nametnuo Inzko, u BiH su postojale zakonske odredbe na državnom nivou koje su se odnosile na izazivanje mržnje. Sudija Perić kaže da su bile jasno definisane, ali se u praksi nisu primjenjivale.

“Bio je samo jedan slučaj. Mi gotovo da tu nemamo nikakvu praksu, a bilo je na stotine slučajeva koji su raspirivali mržnju”, dodaje Perić.

Sud Bosne i Hercegovine je početkom 2018. pravomoćno oslobodio krivnje za izazivanje nacionalne, rasne i vjerske mržnje, razdora i netrpeljivosti – Milana Mandića, u svojstvu predsjednika Udruženja porodica nestalih Sarajevsko-romanijske regije, i troje uposlenika “Elta televizije”.

Mandić se teretio da je za vrijeme intervjua na “Elta televiziji” izazvao mržnju ili netrpeljivost, između ostalog rekavši da su zločini u Srebrenici nad Bošnjacima bili pravedna osveta i “božija pravda”.

U obrazloženju prvostepene presude je sutkinja Biljana Ćuković navela da je “Mandić svoju izjavu korigovao pri samom kraju, kazavši kako zločinci nemaju vjeru i naciju te da su svi isti”, što, po ocjeni Suda, daje drugu dimenziju, dok je Tužilaštvo u optužnicu ubacilo dio njegove izjave, što predstavlja “vađenje iz konteksta”.

Haris Rovčanin