Analiza

Arhiva Haškog tribunala otkriva nasilne strategije paravojnih formacija

Pripreme za ukop posmrtnih ostataka bosanskih Muslimana ubijenih na početku sukoba 1992-95. u Višegradu 5. avgusta 2001. godine na centralnom groblju grada. Foto: EPA/FEHIM DEMIR

Arhiva Haškog tribunala otkriva nasilne strategije paravojnih formacija

24. Juna 2021.10:01
24. Juna 2021.10:01
Iz dokumenata Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) vidljivo je kako su paravojne jedinice formirane i raspoređivane, te korištene za nasilje u pravcu postizanja političkih ciljeva u ratovima 1990-ih godina.

This post is also available in: English

Slučaj protiv Jovice Stanišića i Franka Simatovića, bivših zvaničnika Državne bezbjednosti (DB) Srbije, čija će prvostepena presuda biti izrečena 30. juna, opširno se bavi pitanjem uloge srpskih paravojnih formacija u raspadu Jugoslavije.

Na drugim suđenjima, tokom dvodecenijskog djelovanja MKSJ-a, govorilo se o tome kako su ove jedinice uspostavljane, ko je njima komandovao, ko ih je obučavao i finansirao, te koji su bili obrasci njihovog angažmana u nasilju.

Iako je mnogo toga već otkriveno u naučnim i novinarskim istraživanjima, razlike između različitih jedinica i obrazaca paravojnog nasilja na lokalnom nivou – od Vukovara u Hrvatskoj, do Sanskog Mosta, Ključa, Doboja, Bosanskog Šamca, Višegrada i Zvornika u Bosni i Hercegovini, do Podujeva i Ćuške na Kosovu – i dalje su nejasne. Pored Arkanovih “Tigrova” i “Škorpiona”, o čijem djelovanju ima više saznanja, o nasilju drugih jedinica se malo zna.

Opsežna dokumentacija i milioni stranica transkripata, iskazi svjedoka i drugi dokumenti sa suđenja održanih u Haagu, mogu pomoći da se objasne sličnosti i razlike između viktimizacije nevinih civila u spomenutim gradovima i selima od strane paravojnih jedinica.

Ono što se dogodilo u Bosanskom Šamcu i Višegradu, pokazuje da su se paravojne jedinice koje su podržavale Srbe u BiH u ostvarivanju njihovih političkih ciljeva razlikovale i vršile različite vrste nasilja.

Ovaj se članak bazira na četverogodišnjem istraživanju koje je bilo dio većeg projekta finansiranog od Holandskog istraživačkog vijeća o srpskim paravojnim formacijama koje su djelovale tokom raspada Jugoslavije.

U okviru istraživanja provedena je analiza brojnih slučajeva MKSJ-a, od onih koji su uključivali političke lidere poput Slobodana Miloševića, Gorana Hadžića, Milana Babića i Radovana Karadžića, do vojnih komandanata poput Ratka Mladića, policijskih zvaničnika poput Miće Stanišića i Stojana Župljanina i paravojnih vođa poput Milana Lukića. Nalazi ove historijske analize temeljili su se na dokaznom materijalu, a ne na sudskim presudama o krivici.

Otvoreno i prikriveno paravojno nasilje

Milan Lukić (lijevo) u sudnici tokom njegovog prvog pojavljivanja pred MKSJ-om u Hagu, u februaru 2006. Foto: EPA/SERGE LIGTENBERG / POOL

Bosanski Šamac i Višegrad dva su primjera krajnje različitih načina na koje su različite paravojne jedinice vršile nasilje. Nasilje u Šamcu bilo je drugačije od onog u Višegradu – ovo drugo je vršeno javno, često usred bijela dana i na otvorenim, javnim prostorima, a činili su ga muškarci koji su često lično poznavali svoje žrtve.

U Šamcu je nasilje bilo skrivenije od očiju javnosti i često su ga činili muškarci koji nisu bili lokalci. Oba grada su zauzeta u proljeće 1992. godine. U prvim danima oružane borbe Srba za teritoriju, nesrpsko stanovništvo je bilo podvrgnuto samovoljnim hapšenjima i pritvaranju, premlaćivanjima, seksualnom zlostavljanju i ponižavanju. Mnogi su ubijeni, a imovina im je opljačkana.

Paravojne formacije u Šamcu, kao i na drugim mjestima u BiH, su bile samo jedan nasilni akter koji je činio nasilje nad civilima. U većem dijelu, nasilje u Šamcu događalo se u policijskoj stanici i oko nje, lokalnoj školi i sportskoj sali, kao i u selu Crkvina, u kojem je početkom maja 1992. ubijeno 16 zatočenika.

Nekadašnji političar Sulejman Tihić jedan je od Bošnjaka koji su preživjeli nasilje u Šamcu i koji je svjedočio na brojnim suđenjima pred MKSJ-om. Bio je uhapšen, tučen i zlostavljan u policijskoj stanici u ovom gradu, ali i na drugim lokacijama poput Sremske Mitrovice u Srbiji.

Prema Tihićevom svjedočenju u predmetu “Stanišić i Simatović”, muškarci koji su ušli u grad i zauzeli zgradu Općine i policijske stanice bili su “gospodari života i smrti” u Šamcu.

Tihić je izjavio da se “moglo vidjeti da se radi o ljudima koji su znali ratovati, koji su znali rukovati oružjem, za razliku od mještana, koji su oružje nosili kao da su drvene grede ili palice”. Jednostavno, “mogli ste vidjeti da su ti drugi ljudi bili profesionalci, ratnici, koji su znali svoj posao”.

Nasilje koje su iskusili civili u Višegradu bilo je posebno brutalno i javno. Dobro poznati incidenti poput dva požara u junu 1992. godine, u Pionirskoj ulici i Bikavcu, rezultirali su smrću oko 120 civila, među kojima su bila i mnoga djeca. Ta ubistva počinili su Milan Lukić i njegovi ljudi koji su se nazivali “Osvetnicima”.

Milan Lukić i njegov rođak Sredoje vjerovatno su jedni od najpoznatijih paramilitaraca, počinilaca nasilja koji su procesuirani u Haagu. Iako u optužnici u slučaju “Lukić” pred MKSJ-om nije bilo specificirano, široko rasprostranjeno silovanje i seksualno zlostavljanje žena i djevojaka, kao i otmice civila u slučajevima “Sjeverin” i “Štrpci”, također su povezani sa ovom paravojnom grupom.

Sredinom juna 1992. godine podmetnut je prvi požar u kući u vlasništvu Adema Omeragića u Pionirskoj ulici. Ubijeni su civili koji su bježali od nasilja iz obližnjeg sela Koritnik, kojima se prije toga prijetilo, koji su opljačkani i zlostavljani.

Isti obrazac ponovljen je dvije sedmice kasnije na području Bikavca u Višegradu, u kući Mehe Aljića. Zaštićena svjedokinja VG-58 kazala je da je čula nešto “poput vriska mačaka”. Bilo je strašno, rekla je VG-58 u svom svjedočenju pred Sudom.

Jedina osoba koja je preživjela ovaj požar bila je Zehra Turjačanin, čije je mučno svjedočenje na suđenju Lukiću pružilo ključne uvide u brutalni zločin. Prema njenom iskazu, kuća je izgledala kao da je unaprijed pripremljena za spaljivanje živih civila. Među njima su bili i članovi njene porodice.

Turjačanin, koja je uspjela pobeći, zadobila je teške opekline, a u evidenciji MKSJ-a postoje brojni dokazi o njenim povredama, uključujući i videosnimak napravljen nedugo nakon incidenta, kada su njezine rane i bol bili lako vidljivi.

Sudija Patrick Robinson je 2009. godine, čitajući presudu Sudskog vijeća kojom je Milan Lukić osuđen na doživotni zatvor, a Sredoje Lukić na trideset godina zatvora, izjavio: “U previše dugoj, tužnoj i mizernoj povijesti ljudske nečovječnosti prema drugome čovjeku, požari u Pionirskoj ulici i na Bikavcu sigurno zauzimaju visoko mjesto.”

Širi obrazac progona

Jovica Stanišić (lijevo) i Franko Simatović (desno) u sudnici, decembar 2015. Foto: Flickr/MMKS

Dokazi izvedeni na suđenjima nedvosmisleno pokazuju da je paravojna aktivnost bila dio šireg obrasca progona nesrpskog stanovništva u nastojanju da se dobije etnički homogena država. Nasilje paravojnih snaga išlo je paralelno s protjerivanjem, formiranjem logora, i zlostavljanjem i napadom na civile nesrpske nacionalnosti od strane vojske i policije bosanskih Srba.

O tome ko je tačno stajao iza svih ovih različitih paravojnih jedinica, koje su u ime Srba djelovale u Bosni i Hercegovini, detaljno je raspravljano na brojnim suđenjima – od sudskog procesa protiv srbijanskog, odnosno kasnije jugoslovenskog predsjednika Slobodana Miloševića, preko suđenja srpskim zvaničnicima Momčilu Krajišniku, Mići Stanišiću i Stojanu Župljaninu; do suđenja Radovanu Karadžiću, Jovici Stanišiću i Franku Simatoviću.

Suđenje Miloševiću, zbog njegove smrti, okončano je bez presude, dok su mnogi zvaničnici bosanskih Srba koji su optuženi u Haagu, osuđeni. Neki od njih, poput Karadžića i Mladića, dobili su kazne doživotnog zatvora. Prvostepena presuda Jovici Stanišiću i Franku Simatoviću bit će izrečena 30. juna ove godine. Ovaj se slučaj, za koji je sudski postupak zbog složenih pravnih razloga ponovljen, posebno fokusira na veze između režima u Srbiji i jedinica na terenu. Dok se finalizira i žalbeni postupak, slučaj će trajati skoro dvije decenije.

Javnost je tokom ovakvih krivičnih suđenja imala priliku da čuje svjedoke optužbe i odbrane, ljude koji su preživjeli nasilje paravojnih jedinica, očevice, svjedoke insajdere poput bivših pripadnika paravojnih formacija ili državnih zvaničnika, razne stručnjake koji su analizirali vojne, policijske, demografske i forenzičke aspekte svakog slučaja.

Iako većina ovih dokaza ostaje povjerljiva i nedostupna javnosti, posebno u slučaju Jovice Stanišića i Franka Simatovića, ta ogromna dokumentacija pruža važne mogućnosti za postavljanje i odgovaranje na pitanja o prirodi i svrhama paravojnog nasilja devedesetih.

Ono što arhiva MKSJ-a otkriva jeste da paravojne formacije aktivne u nasilnom raspadu Jugoslavije nisu bile iste. One su se u velikom dijelu razlikovale po načinu na koji su bile formirane, po tome ko ih je formirao i u koju svrhu, ko su bili njihovi pripadnici i komandanti, kako su obučavane i raspoređivane, te gdje i kako su angažirane. Iako je najlakše odnositi se prema njima jednako, informirani, historijski pogled zahtijeva mnogo više nijansi.

Na kraju krajeva, dokazi sugeriraju da pripadnici jedinica koje su napale Bosanski Šamac nisu bili lokalci, bili su mladi, sposobni i vođeni od osoba s vezama na visokim pozicijama, uključujući i obavještajne agencije.

Bili su mobilni, kretali su se gradovima i selima kako bi ih zauzeli, stacionirali bi se u policijske stanice, gdje su tukli i ubijali, uglavnom daleko od pogleda javnosti. U najvećem dijelu napadali bi muškarce i činili nasilje kako bi ispunili cilj – uspostavljanje kontrole nad teritorijom.

S druge strane, “Osvetnici” su usred bijela dana terorizirali stanovnike Višegrada, vozeći se gradom ukradenim automobilima, puštajući glasnu muziku, tražeći ljude koje će mučiti i ubijati. Za te počinitelje, muškarci, žene i djeca bili su podjednako poželjne žrtve.

S obzirom da su bili pripadnici lokalnog stanovništva, znali su koga da viktimiziraju i čini se da su uživali u tome. Pripadnici ovakvih grupa bili su nezadovoljni muškarci koji su u uslovima izostanka vladavine zakona ispoljavali svoj gnjev nasiljem nad komšijama.

Sve ove jedinice nanijele su štetu – ubijale su pojedince, rastavljale porodice i uništavale živote. Način na koji su to činili otkriva da su pripadnost, struktura i članstvo jedinice bili važni za određivanje vrste nasilja koje su oni na kraju i  počinili.

Dr. Iva Vukušić je predavačica Centra za konfliktne studije na Univerzitetu Utrecht u Holandiji i gostujući istraživač na Odsjeku za ratne studije King's Collegea u Londonu.

Ovaj je članak sažetak dužeg izvještaja i akademskog rada koji su dio BIRN-ovog programa Balkanska tranziciona pravda uz podršku Matra Regionalnog programa vladavine prava (Matra Regional Rule of Law Program). Akademski rad možete pročitati ovdje.

Iva Vukušić


This post is also available in: English