Veljko Papić osuđen na dvije godine zatvora za zločine u Sarajevu

Naselje Kovačići u Sarajevu u martu 1996. godine. Foto: Stacey Wyzkowski

U ranijem istraživanju BIRN BiH je pisao da je Papić bio jedan od osnivača i potpredsjednika Ravnogorsko-romanijskog pokreta sa Sokoca.

Papića je Kantonalni sud proglasio krivim za radnje koje je poduzimao kao komandant Treće čete Prvog bataljona u sklopu Sarajevsko-romanijskog korpusa Vojske Republike Srpske (VRS).

Proglašen je krivim jer je izdavao naredbe, prinuđavajući na rad civile nesrpske nacionalnosti, pripadnike radnog voda, i u više navrata ih je izlagao životnoj opasnosti.

U presudi Kantonalnog suda, u čiju pisanu izreku je BIRN BiH imao uvid, navodi se da je pripadnike radnog voda, protivno njihovoj volji, uz psihičko zlostavljanje, prisiljavao na obavljanje teških i ponižavajućih fizičkih poslova, najčešće na prvoj borbenoj liniji, izlažući ih opasnosti po život, bez naknade i određenog radnog vremena, bez obzira na vremenske uslove.

Zadatke nisu smjeli odbiti, bojeći se za svoj i živote članova svojih porodica, pod prijetnjom da će biti ubijeni, stoji u presudi.

Istom presudom Papić je oslobođen za dio radnji počinjen nad pripadnicima radnog voda 1993. godine.

U presudi Kantonalnog suda navodi se, pored ostalog, da je Papić četvorici pripadnika radnog voda naredio i izvlačenje tijela Boška Brkića i Admire Ismić, koje su sugrađani kasnije prozvali sarajevskim Romeom i Julijom.

Prema presudi Kantonalnog suda, Papić je pripadnicima radnog voda naredio da sa linije razdvajanja između VRS-a i Armije Bosne i Hercegovine (ABiH), u blizini Vrbanja mosta, izvuku tijela Brkića i Ismić, civila ubijenih 18. maja 1993. godine.

“Prilikom prelaska na suprotnu stranu, naređujući im da prvo izvuku muškarca, a potom ženu, zaprijetivši da će im likvidirati porodice u slučaju njihovog bijega, što su oni u cilju zaštite života sebe i porodica, izlažući se opasnosti zbog intenzivnih borbenih dejstava, morali i učiniti, noseći tijela do ulice Beogradska, a potom do mrtvačnice u Lukavici”, stoji u presudi Kantonalnog suda.

Papić je osuđen i jer je u proljeće 1994. godine u jednom bunkeru naredio trojici pripadnika radnog voda da prethodno spakovane eksplozive koji su se nalazili u četiri drvena sanduka težine od po 20 kilograma, povezane kablovima i elektrodetonatorima, odnesu i postave u “crvenu zgradu”, koja se nalazila na liniji razgraničenja između Splitske i Beogradske ulice, i to u dio zgrade u kojoj su bili smješteni pripadnici ABiH, pod prijetnjom da će im, ukoliko neko od njih pobjegne, usmrtiti porodice.

U presudi se navodi da je Papić, kako bi pokazao ozbiljnost svojih prijetnji, bez razloga pretukao jednog pripadnika radnog voda udarajući ga nogama i rukama, nakon čega su pripadnici radnog voda ponijeli sanduke sa eksplozivom preko Beogradske ulice do posljednje zgrade na liniji razdvajanja, te su ušli u ulaz zgrade koji im je Papić pokazao, gdje su postavili eksploziv.

Na presudu Papiću postoji mogućnost žalbe Vrhovnom sudu Federacije.

BIRN BiH je u ranijem istraživanju, putem sudskih dokumenata o registraciji, identifikovao Papića kao jednog od osnivača Ravnogorsko-romanijskog pokreta sa Sokoca. Prema dokumentu iz 2009. godine, Papić je bio i jedan od potpredsjednika udruženja. On nije želio govoriti da li još uvijek obavlja tu funkciju. U ovom istraživanju identifikovani su i članovi drugih udruženja kojima je suđeno ili su osuđeni za ratne zločine.