Reportaža

Zaboravljene žrtve: Napad na izbjegličku kolonu u Bravnicama

Bravnice. Foto: Mirjana Trifković, BIRN BiH

Zaboravljene žrtve: Napad na izbjegličku kolonu u Bravnicama

2. Novembra 2020.10:28
2. Novembra 2020.10:28
Na civile srpske nacionalnosti koji su se u izbjegličkoj koloni povlačili iz Donjeg Vakufa u selu Bravnice kod Jajca, 13. septembra 1995. godine, otvorena je vatra. Za ubistva i ranjavanja u autobusu i zaprežnim kolima niko nije odgovarao.

This post is also available in: English (English)

“Ja sam tada ranjena u glavu i ruku, a imam i gelere kod srca. Moj brat je takođe tada ranjen, imao je osam godina kada se napad desio. Vidjela sam kako vojnik iz kanala puca u njega, a posljedice su takve da je danas stopostotni invalid”, kaže Zeljko i dodaje kako je nekoliko njenih komšija ostalo mrtvo na licu mjesta.

Nakon toga je izgubila svijest.

Tek nešto starija od Marjane, studentica prava Nadežda Janković takođe je ranjena, u desnu potkoljenicu, prilikom prolaska izbjegličke kolone kroz selo Bravnice iz koga je u to vrijeme već ranije u Banjaluku odselila većina srpskog stanovništva.

“Krv i staklo je bilo sa svih strana, vrištanje i plač. Mojoj baki metak je otkinuo nogu. Iz autobusa su je iznijeli, a ja sam u polusjedećem položaju na jednoj nozi izašla iz autobusa”, kaže Janković.

Veliki zglobni autobus, kako ga se sjećaju njih dvije, toga jutra je krenuo iz Donjeg Vakufa prema Banjaluci. Marjana Zeljko se sjeća da je komšija probudio njenu porodicu u noći sa 12. na 13. septembar i da im je rekao da bježe.

“Moja majka je sa šestero maloljetne djece na zaprežnim kolima krenula ka Banjaluci”, kaže ona.


Marjana Zeljko. Foto: BIRN BiH


Nadežda Janković. Foto: BIRN BiH

U to vrijeme je u Donjem Vakufu, prema sjećanju sagovornica Balkanske istraživačke mreže Bosne i Hercegovine (BIRN BiH), bilo nemirno i čula se pucnjava i eksplozije granata u daljini dok su se civili i vojska povlačili. Janković je u to vrijeme živjela sa bakom, koja je to jutro otišla po penziju i saznala za organizovani autobus za civile, da izbjegnu ka Banjaluci.

“Srbobran [tada korišteni naziv za Donji Vakuf] je pao! To su riječi moje bake kada smo se u žurbi pokušavale spakovati. Uspjele smo sjesti na stepenice autobusa, čija su sva sjedeća i stojeća mjesta bila popunjena. Znate, to je onaj veliki autobus s harmonikom. Bilo je preko 100 civila u autobusu, žene i djeca i starci”, prisjeća se Janković i dodaje kako je autobus krenuo u devet ujutro.

Dok su se dva sata kasnije vozili kroz Bravnice kolona je ušla u zasjedu. U napadu je, prema podacima preživjelih, ubijena 81 osoba dok je policija utvrdila i smrt devet pripadnika Vojske Republike Srpske (VRS), a veliki broj osoba je ranjen. Zarobljeni civili kasnije su odvedeni u zatočeničke centre.

Nadežda Janković kaže da se sjeća vojnika u maskirnim uniformama nakon što se napad završio.

“Prolazili su tu kraj nas i smijali se, govorili da su nas dobro iskasapili. Bilo je i vojnika koji su prilazili i previjali nam rane. Ti vojnici su imali oznake HVO [Hrvatsko vijeće obrane] i šahovnicu na rukavu. Užasni su prizori bili oko mene, miris krvi i baruta. Nakon napada smjestili su nas u žutu kuću tu kraj puta, u njoj sam pronašla moju baku i legla kraj nje misleći da je mrtva. I ja sam mislila da je to moj kraj”, prisjeća se ona.

Kada se probudila, nakon što je izgubila svijest, Marjana Zeljko se takođe sjeća da je odvedena u napuštenu žutu kuću u Bravnicama.

“Prvu pomoć su nam pružili vojnici, isprva sam mislila da su to srpski vojnici, ali su ovi imali oznake HVO i šahovnicu na rukavu. Iako sam tada imala 15 godina, djetinjstvo sam provela u ratu i znala sam oznake koje su vojnici nosili, tada sam shvatila da sam i zarobljena”, kaže Zeljko.

Počinioci i dalje nepoznati


Bravnice. Foto: BIRN BiH

Sava Gudalo, koja je bila u izbjegličkoj koloni, prisjeća se da su se odmah nakon napada pojavili lokalni Hrvati.

“Oni su bili zgroženi onim što se desilo. Uhvatili su se za glave i počeli prepirati sa vojnicima koji su izvršili napad. Kasnije su nam ti lokalni Hrvati pomogli, previjali nam rane”, govori Gudalo.

U toku dana ranjeni civili su iz Bravnica kamionom s otvorenom ceradom prebačeni u bolnicu u Livnu. Zeljko kaže kako su joj geleri iz glave vađeni bez anestezije. Ona i Janković su sa drugim teže ranjenim osobama dva dana poslije prebačene u Split, gdje su operisane i kasnije vraćane ponovo u Livno, ovog puta u sportsku dvoranu.

Tamo su prostor dijelile sa zarobljenim Bošnjacima iz Glamoča, kažu sagovornice. Pored nehumanih uslova u kojima su boravile one se sjećaju i policajca HVO-a koji im je tada pomogao. Janković se prisjeća i pomoći doktora kada je nakon operacije u Splitu dobila infekciju i upalu pluća i kako su razmijenjene 2. novembra 1995. godine u Banjaluci.

Ona je ubijeđena da je zločin bio planiran, a napad na civile u izbjegličkoj koloni naređen, ali do danas za napad na kolonu nije bilo presuda.

“U to vrijeme, na tom području djelovala je 4. gardijska brigada Hrvatske vojske, koja je i izvršila napad na nas. Pripadnici te vojske su bili u kanalu, odmah tu gdje su napadom i zaustavili autobus, dok su pripadnici HVO-a dolazili sa druge strane, preko mosta. Oni su osudili ovaj napad i pružili nam pomoć. Želim naglasiti razliku između onih koji su nas napali, od onih koji su nam pružili pomoć, to je važno navesti”, kaže Janković.

U pravosnažnoj oslobađajućoj presudi Haškog tribunala generalima Hrvatske vojske (HV) Anti Gotovini i Mladenu Markaču navodi se kako su nakon oslobađanja Knina i pomjeranjem vojnih operacija prema Drvaru, od 8. do 15. septembra 1995. godine Hrvatska vojska i jedinice HVO-a, u saradnji s Armijom Republike Bosne i Hercegovine, izvele operaciju “Maestral” s ciljem oslobađanja prostora prema gradovima Drvar, Šipovo, Jajce, Bosanski Petrovac, Bosanska Krupa i Ključ. U operaciji “Maestral”, prema presudi, učestvovala je i 4. gardijska brigada Hrvatske vojske na čelu sa generalom Damirom Krstičevićem, donedavnim ministrom odbrane Hrvatske.

On je više puta za hrvatske medije negirao odgovornost brigade koju je predvodio uz objašnjenje da je brigada toga dana bila u sjedištu u Splitu. Na zahtjev BIRN-a BiH za razgovor Krstičević je porukom odgovorio da “4. gardijska brigada nije u tome periodu bila u području Jajca”. On nije želio detaljnije govoriti o navodima žrtava da se ova brigada nalazila u Bravnicama 13. septembra 1995. godine.

Ministarstvo unutrašnjih poslova Republike Srpske (MUP RS) potvrdilo je za BIRN BiH kako je još 2005. godine dostavilo Tužilaštvu BiH “Izvještaj o otkrivanju krivičnog djela i izvršioca krivičnog djela ratni zločin protiv civilnog stanovništva”. U njemu se kao osumnjičeni navode “T.B. S.S. D.K i M.P. kao i više NN pripadnika 4. gardijske brigade Vojske Republike Hrvatske”.

U izvještaju se navodi “da su prijavljena lica naredila, nisu spriječila, nisu kaznila počinioce ili su neposredno izvršila ubistvo i ranjavanje više civilnih lica iz vatrenog oružja i ispaljivanjem granata iz ručnog bacača na izbjegličku kolonu i tom prilikom usmrtila više desetina civilnih lica – najmanje 32”.

Iz MUP-a Republike Srpske tvrde da su naknadno utvrdili i smrt devet vojnika VRS-a i da su 2007. godine dopunili izvještaj obimnim dokaznim materijalom.

Iz Državnog tužilaštva su za BIRN BiH potvrdili da rade na predmetu i da je u toku saslušanje svjedoka i oštećenih, ali nisu saopštili više detalja o istrazi.

“Želim da se konačno otkriju i pred sud izvedu nalagodavci i izvršitelji. Mnogo je ljudi koji su ubijeni na licu mjesta, kao i onih koji su u međuvremenu umrli, a nisu dočekali pravdu. Ovo radim zbog njih i zbog moje sestre, koja je stradala tog dana i čije tijelo još uvijek nisam pronašla”, kaže Sava Gudalo.

Za žrtve i udruženja važna kultura sjećanja


Masovna grobnica Carevo Polje u blizini Jajca, mart 1998. godine. Foto: EPA

Dok čekaju kraj istrage i utvrđivanje odgovornosti za napad, porodice i udruženja žrtava nastoje obilježiti mjesta stradanja. Prema podacima Instituta za nestale osobe BiH još uvijek se traga za devet osoba nestalih na području Bravnica.

Institut je u blizini Jajca vršio tri ekshumacije. Iz prve dvije masovne grobnice koje su pronađene na groblju Carevo Polje – Jajce 2. i 3. marta 1998. godine ekshumirano je 78 tijela. Dok je na lokaciji gradsko groblje Carevo Polje – Jajce 17. avgusta 1999. godine ekshumirano je još devet tijela. Sve ekshumirane žrtve su identifikovane, izuzev tri žrtve koje su pronađene u trećoj masovnoj grobnici iz koje je ekshumirano devet tijela.

Republička organizacija porodica zarobljenih i poginulih boraca i nestalih civila Republike Srpske je još 2009. godine pokušala ukazati na potrebu obilježavanja masovne grobnice “Carevo Polje” kod Jajca postavljanjem privremene ploče.

Veljko Lazić, predsjednik organizacije, kaže kako su tada slali dopis Opštini Jajce i tadašnjem načelniku da im se dozvoli postavljanje privremene ploče koja će govoriti o stradanju civila, ali da tada nisu dobili pozitivan odgovor.

“Smatram da je potrebno na neki način obilježiti stradanja i civila i vojnika, a da to ne vrijeđa nikog drugog, pa makar to bilo i sa privremenom pločom. To je važno, zbog budućnosti naše djece i da se ne ponovi”, govori Lazić.


Bravnice. Foto: BIRN BiH

Podršku u procesima stvaranja kulture sjećanja do sada Nadežda Janković ima od Centra za nenasilnu akciju i grupe aktivista uz pomoću kojih je 2018. privremeno obilježila ovo mjesto i pozvala lokalne vlasti da omoguće postavljanje trajnog obilježja, te da ovaj zločin za koji još uvijek niko nije odgovarao, dobije sudski epilog.

U septembru 2019. godine, po prvi put su ratni veterani, bivši pripadnici Armije BiH, HVO-a, HV-a, VRS-a, Jugoslovenske narodne armije (JNA) i Vojske Jugoslavije (VJ) položili cvijeće i odali počast stradalim civilima u selu Bravnice. Sa ratnim veteranima je zajedno vijenac položila i Janković.

Danas u Bravnicama na autobuskom stajalištu stoji tabla koja je zakucana za banderu, skoro pa uništena, ispod koje stoji vijenac bez cvijeća.

“Znate, možemo mi govoriti o kulturi sjećanja i obilježavanju ovog mjesta sa trajnom pločom koja će govoriti o tome šta se desilo, ali i da uči buduće generacije da se ovo nikad ne ponovi. Ali morate da shvatite mene, kao i sve ubijene i preživjele civile koji su bili u tom autobusu, da je potrebno da se počinioci kazne. Pitam se zašto se o ovom zločinu šuti i šta je sve potrebno da uradimo da bi vidjele počinioce na optuženičkoj klupi?”, kaže Janković.

Projekat je podržala Vlada Ujedinjenog Kraljevstva, a implementira Razvojni program Ujedinjenih nacija (UNDP) kroz Regionalni projekat o ratnim zločinima (RWC).

Mirjana Trifković


This post is also available in: English (English)