Paša Suljić. Foto: Privatna arhiva

Kroz šta su prolazila njena braća prije nego što su ubijeni saznavala je godinama poslije od svjedoka koji su ih vidjeli.

“Mog brata Hedima, kako su mi ispričali preživjeli logoraši, ubio je njegov radni kolega Milan. Izveo ga je iz škole da vari rešetke na zatvoru. Nikada nije vraćen u školu, a kasnije je pronađen u grobnici ‘Blječeva’”, navodi Suljić.

“Kada je bratić Elvir trebalo da ide u razmjenu, izvjesni Makedonac je rekao: ‘Nećeš ići grehota je tebe ubiti.’ Kasnije je ipak ubijen”, govori Suljić, koja već punih 28 godina traži pravdu za ubijenu braću i bratića.

Ona se prisjeća da su torture počele na stadionu, kada su počela i prva ubijanja.

“U Bratuncu na stadionu svi smo vidjeli kad je ubijen Miralem Hasanović zvani Rus. Moje radne kolege su bile na tom stadionu i nosili su municiju i redenike, a put od kuće do stadiona ‘pokrivali’ su vojnici iz Srbije. Pričali su ekavski i stojali su u ešalonima s obje strane ulice”, priča Suljić.

Nasmijane komšije vodile na strijeljanje

U selu Ređići 10. maja sa sinom Muhamedom, koji je tada imao 13, i Mirzetom, koji je imao 12 godina, uhapšen je i Sakib Ahmetović. Odveden je na stadion gdje mu je kao i drugim zarobljenicima rečeno da ide u razmjenu.

Sa stadiona su ga umjesto na razmjenu, dvojica muškaraca koje je od ranije poznavao, odveli u školski logor.

“Užasno je bilo tijesno i vruće. Već prvi dan od panike i nedostatka zraka ugušilo se deset ljudi. A onda su počela stravična premlaćivanja i ubistva. Vidio sam Džemu Hodžića i Mustafu Mujkanovića hodžu, kako mrtvi padaju od udaraca. Poznavao sam obojicu, to su bila jeziva ubistva. Ne ubistva oružjem nego od silnih udaraca, s tim da je Džemo pao nedaleko od mene mrtav, ali mu je bio rasporen stomak”, prisjeća se Ahmetović, čiji su sinovi i supruga Zumreta odvedeni prema Kladnju.

Prva ubistva, prema njegovom sjećanju, počinili su “Arkanovci” [pripadnici paravojne formacije koju je predvodio Željko Ražnatović Arkan, optužen pred Haškim tribunalom prije nego što je ubijen], nakon čega su “počeli da ubijaju i domaći vojnici”.

“Sve su to bile naše komšije i poznanici. Ulazili su u salu nasmijani i izvodili ljude na strijeljanje. Govorili su: ‘Pobit ćemo vas sve, polako, ne možemo sve odjednom, mi uživamo u tome’”, prisjeća se Ahmetović.

U logor škole odveni su i braća Ismet, Hašim i Nedžib Husić. Ismet i Nedžib su ubijeni, a Hašim je kasnije razmijenjen na Palama. Ismetov sin Adis, koji je maja 1992. imao 17 godina, slušao je svjedočenja preživjelih logoraša.

“Amidža Nedžib imao je čin majora u rezervi, bio je visokoobrazovan čovjek u to vrijeme. Njega su, a to svi kažu, ubili na stepenicama. Nije ni ušao u salu škole. Otac je iz sale odveden na strijeljanje. Odeveli su ga navodno u MUP [Ministarstvo unutrašnjih poslova] na ispitivanje, nakon čega su ubili njega i još dosta muslimana”, navodi Adis Husić, čija je majka Sadika također ubijena nakon što je pobjegla u šumu sa drugim komšinicama i komšijama.

Adis Husić. Foto: Privatna arhiva

Bez osuđujućih presuda za ubistva u školi

Brojni preživjeli logoraši kažu da su proteklih 28 godina dali niz izjava istražiteljima o ubistvima nekoliko stotina logoraša, ali za ubistva u osnovnoj školi u Bratuncu do sada nije pravosnažno osuđena niti jedna osoba.

Sud BiH oslobodilo je 2015. godine Savu Babića, bivšeg komandira Vojne policije u Bratuncu, optužbi za nezakonito zatvaranje, premlaćivanje, prisilne nestanke i ubistva zatočenika u Osnovnoj školi “Vuk Karadžić” u Bratuncu u maju 1992. godine.

Babić je oslobođen krivice da je lično učestvovao u progonu bošnjačkih civila, koji su bili nezakonito pritvoreni u školi “Vuk Karadžić”, te da nije imao odgovornost nad uslovima u školi. Vijeće je analizom svih dokaza došlo do zaključka da niko od pozvanih svjedoka nije potvrdio učešće Babića u nezakonitom pritvaranju civila, navodi se u presudi.

U dijelu presude Babiću o utvrđenim činjenicama navodi se kako su na području bratunačkih sela bili prisutni pripadnici Jugoslavenske narodne armije (JNA) i Teritorijalne odbrane (TO).
U optužnici protiv Babića se navodi kako je u logoru boravilo oko 400 osoba.

Prve zločine na području šire teritorije Bratunca, istraživalo je Tužilaštvo Tuzlanskog kantona, a tadašnje krivično djelo okarakterisano je kao genocid i obuhvatalo je i zločine u školi “Vuk Karadžić”, potvrdili su za Balkansku istraživačku mrežu Bosne i Hercegovine (BIRN BiH) iz ovog tužilaštva.

Kantonalno tužilaštvo Tuzlanskog kantona je u augustu 2004. godine otvorilo istragu protiv 43 osobe, koje se dovode u vezu sa ratnim zločinima počinjenim na teritoriji Bratunca tokom 1992. godine.

“Pravna kvalifikacija krivičnog djela u naredbi o provođenju istrage je bila genocid. Radi se o događajima vezanim za ubistva i deportacije većeg broja civila na širem području Bratunca, uključujući sela Hranča, Glogova i lokalitete Maljevo i Jezero, kao i odvođenje civila u logor osnovne škole ‘Vuk Karadžić’, i na Pale ili logor ‘Batković’ kod Bijeljine”, kazao je za BIRN BiH Admir Arnautović, glasnogovornik Tužilaštva Tuzlanskog kantona.

U skladu sa Strategijom za rad na predmetima ratnih zločina iz 2008. godine, Tužilaštvo u Tuzli je Sudu i Tužilaštvu BiH predalo ovaj predmet na dalje postupanje i ocjenu složenosti predmeta, kao i na ocjenu mjesne nadležnosti tužilaštava za dalji rad na ovim predmetima, potvrdio je Arnautović.

Iz Državnog tužilaštva su potvrdili da provode istrage o zločinu u školi “Vuk Karadžić”.

“U Posebnom odjelu za ratne zločine u radu su predmeti koji su u fazi prijave i istrage, a koji se odnose na više osoba prijavljenih i osumnjičenih za zločine na lokaciji škole ‘Vuk Karadžić’, a na kojima se intenzivno radi”, kazao je za BIRN BiH Boris Grubešić, glasnogovornik Tužilaštva BiH.

Ovo Tužilaštvo je u decembru 2019. podiglo optužnicu protiv Milana Trišića, koja se, između ostalog, odnosi na ratne zločine u školi “Vuk Karadžić” u Bratuncu, kao i zločine povezane sa tim objektom za zatočenje, dodao je Grubešić.

Trišić je u oktobru 2019. godine deportovan u BiH iz Sjedinjenih Američkih Država (SAD), gdje je procesuiran zbog davanja neistinitih podataka o učešću u ratu.

Njemu je na teret stavljeno da je od aprila do oktobra 1992. godine, za vrijeme širokog i sistematičnog napada policije i Vojske Republike Srpske (VRS), učestvovao u progonu civilnog stanovništva bošnjačke nacionalnosti iz sela Hranča i mjesta Bratunac, ubistvima, nezakonitim zatočenjem, odvođenjem u logore, prisilnim nestankom, mučenjem i drugim nečovječnim djelima.

Vojnici su govorili na ekavici

Preživjeli svjedoci logora u školi tvrde da je princip za ubijanje bio isti. Ko god bi bio izveden iz sale, nikad se više u nju živ nije vratio, tvrde logoraši. Jedan od svjedoka je i Ramiz Salkić, današnji potpredsjednik Republike Srpske, koji je u logor odveden sa 17 godina.

Na samom putu za logor, u kanalu pored škole vidio je leševe.

“U kanalu u dvorištu škole zatekao sam stravične slike. Leševi su bili u kanalu pored škole i u kontejnerima za smeće. To je već sve bilo pobijeno prije nego smo zatvoreni u školi”, kaže Salkić.

Među ubijenim, vidio je i ubijenog oca Hameda, čije je mrtvo tijelo danima ležalo u kanalu.

“S tom slikom ušao sam u logor i poželio da ja budem naredni kojeg će ubiti. Strašno me potresla smrt mog oca i svega što sam vidio u prolazu”, govori Salkić.

“U sali se pogušilo desetak zarobljenih jer nismo imali zraka. Izvodili su ljude iz sale, i taj koga izvedu uglavnom se nije vraćao živ. Moj brat Hamdija je pored mene pretučen. Tukli su ga šipkom od radijatora. Sat prije nego što sam doveden u logor, metalnom šipkom je ubijen moj brat Ahmet”, prisjeća se Salkić.

U tom ambijentu on je sproveden do školske sale u kojoj se nekada kao dijete igrao i pohađao nastavu, nekoliko godina prije tortura koje će proživjeti.

“Gledao sam kako maltretiraju ljude. Jednom od njih su pucali u obje noge, tražeći od njega da ustane. Na kraju su mu pucali u čelo. Tu sliku tankog mlaza krvi koja teče iz njegovog čela nikad neću zaboraviti”, govori Salkić, koji je sa bratom Hamdijom kasnije razmijenjen na Palama.

Ubistva u logoru gledao je i Šefik Begić. Zajedno sa braćom uhapšen je ispred kuće u selu Suha, odakle je preko stadiona Bratstva sproveden u logor. Ubistva su počela u školskoj sali odmah po dolasku ljudi koje je, kako kaže, dovodio Novosadski korpus.

“Mustafa Mujkanović naš efendija, Džemo Hodžić, Hajrudin Čolić, samo su neke od osoba čija sam ubistva gledao, jer ih poznajem. Stalna izvođenja zarobljenih, koji se uglavnom nisu vraćali u školu, krici, jauci, stvari su koje pamtim tog kobnog maja”, govori Begić.

On se sjeća i posljednjeg ubistva – prijeratnog bratunačkog konobara, čijeg se imena ne može sjetiti.

“Znam samo da sam pokrio njegovo tijelo trenerkom koju sam na sebi imao. Tamo negdje treći dan su nam rekli da idemo u razmjenu”, kaže Begić.

Razmjena nije značila i kraj patnji, prisjećaju se svjedoci. Ramiz Salkić tvrdi da su nakon tri dana golgota u bratunačkom logoru, isto proživljavali i na Palama, gdje su odvedeni u razmjenu.

Sa Pala su, također nakon tri dana, zarobljenici odvedeni prema Ilijašu, gdje su prema sjećanjima preživjelih na teritoriju pod kontrolom Armije BiH (ABiH) prešli 16. maja 1992. godine.

“Nakon nekoliko dana su nas potrpali u dva do tri kamiona, nas oko 400 i odvezli prema Sarajevu. Sjećam se da smo bili smješteni pored stanice milicije, u nekom trening centru za skijanje. I tu su nas maltretirali, a onda nas vezali žicom, jednog za drugog preko ruku. Odvezli su nas prema Ilijašu gdje smo i razmijenjeni”, prisjeća se Salkić.

Preživjeli tvrde da su u maju 1992. godine u Bratuncu u velikom broju viđali paravojne formacije iz Srbije, čiji su članovi prema njihovom svjedočenju činili strašne zločine. Paša Suljić kaže da se “ekavica” često čula tokom prvih hapšenja.

“Sjećam se da je 10. maja pred mrak na stadion ušla ‘Lada Niva’ bijele boje, a na njoj je pisalo ‘Svi za kralja, kralj za nas’. Na automobilu su sjedili pijani srpski vojnici. Jedan od njih je rekao: ‘Gde su bule? Nama su rekli da ima dosta lepih bula.’ Jedna žena u šarenom odijelu je nosila vreću najlonsku i u nju kupila pare i zlato. U jednom momentu je zahvatila zlato rukom i kazala: ‘Za ovo mogu da kupim kuću u Novom Sadu’, prisjeća se Paša.

U Tužilaštvu za ratne zločine u Beogradu nisu mogli za BIRN BiH potvrditi da li provode istragu za zločine u Bratuncu, “imajući u vidu da su istražni i predistražni postupci nedostupni za javnost, odnosno da se u tačno određenim situacijama koje predviđa zakon detalji mogu iznositi u javnost”, kazao je za BIRN BiH Vasilije Seratlić, zamjenik tužioca za ratne zločine i glasnogovornik Tužilaštva za ratne zločine u Beogradu.

Sakib Ahmetović, koji predvodi Udruženje preživjelih logoraša Bratunca, ogorčen je radom istražnih organa i institucija u BiH i navodi kako članovi udruženja i danas sreću ljude koji su ubijali logoraše.

“Ljudi koji su činili zločine su dio sistema i danas kreiraju ambijent koji je nepodnošljiv preživjelim u ratu, a koji su se vratili da žive na prostore sa kojih su otjerani i gdje su ubijeni njihovi najmiliji”, kaže Salkić.

Prema podacima ovog udruženja, kroz logor u osnovnoj školi “Vuk Karadžić” u Bratuncu, tokom tri dana maja 1992. godine, prošlo je oko 800 zarobljenika, a njih oko 300 je ubijeno.

Projekat je podržala Vlada Ujedinjenog Kraljevstva, a implementira Razvojni program Ujedinjenih nacija (UNDP) kroz Regionalni projekat o ratnim zločinima (RWC).