Reportaža

U paklu rata u Vlasenici, komšije spašavale živote

Fikret Džodžaljević. Izvor: BIRN BiH

U paklu rata u Vlasenici, komšije spašavale živote

10. Juna 2020.09:40
10. Juna 2020.09:40
U ratnoj Vlasenici, gdje je tokom 1992. godine ubijeno više od 2.000 Bošnjaka a zatvoreno njih oko 8.000, Fikreta Džodžaljevića spasio je komšija Srbin kojeg nije dobro poznavao. Ovaj mladić, pod nadimkom Miki, poginuo je tokom rata, a Džodžaljević danas ne ode u Vlasenicu a da ne zapali svijeću na njegovom grobu.

This post is also available in: English (English)

Trenutak kada su srpske snage preuzele vlast u Vlasenici teško mu je pao jer nije smio izlaziti iz stana. Kako kaže, “đavo mu nije dao mira”, pa je pazarnog dana odlučio izaći sa suprugom vani kako bi kupili neke sitnice.

“Izašao sam. Kad sam vidio kakva je Vlasenica, u meni se sve slomilo. Znaš kad pogledaš po svim kućama i zgradama, natpisa nema kakvih nema. Kad sam vidio sve to, ja sam samo supruzi rekao: ‘Ti moraš izaći, sa mnom šta bude’”, kaže Džodžaljević za Balkansku istraživačku mrežu Bosne i Hercegovine (BIRN BiH).

Znao je da se dijele propusnice za porodice koje planiraju izaći iz Vlasenice, ali mu je bilo jasno i da on neće dobiti jednu, jer je dva puta već privođen. Oba puta su došli po njega u stan, izvukli ga sa suprugom i odveli u policiju, gdje su ih maltretirali. On se sjeća prvog iskustva privođenja u zgradu policije.

“Isto kao da nas je napao roj stršljenova, ne znaš ko te, čime i odakle udara. Nakon toga su me stavili u jednu malu prostoriju, možda dva metra sa dva, bilo nas je oko petnaestak tu zatvorenika. Niko ništa nije pričao, svi su samo jaukali zbog bolova od batina”, prisjeća se on.

Fikret sa suprugom, arhiv. Izvor: Privatna arhiva

Brat Džodžaljevićeve supruge je bio brico kojeg su svi znali i imao je stalnu propusnicu za izlazak iz Vlasenice. On je prethodno uspio izvesti svoju i Fikretovu djecu do Tuzle. Fikret je kod njega često provodio vrijeme jer nije mogao biti zatvoren u stanu.

“Došao je taj momak, Miki su ga zvali, kod brice. Gleda u nas i kaže nam: ‘Vi morate izaći iz Vlasenice.’ On je rekao: ‘Ja vama moram pomoći, moja je dužnost da ja vas izvedem iz Vlasenice’”, priča Džodžaljević.

“Pred Opštinom je red bio ogroman, kao na igralištu i stadionu, mislili smo da nikad neće doći na red. Međutim, njegov otac je bio na funkciji i prozvali su nas odmah, dobili smo propusnice bez ikakve kontrole papira. Tom momku, nažalost, nisam znao ni pravo ime, znao sam da ga Miki zovu, da je Čede Vržine sin”, dodaje on.

Istog dana je Miodrag Vržina kojeg su zvali Miki kolima došao po Fikreta i njegovu suprugu i izveo ih iz Vlasenice.

“Dao sam mu ključ od stana, rekao sam: ‘Miki, evo ti ključ, sve unutra imaš, uzmi sve. Ako se nekad sretnemo, dobro i jest, ako ne sretnemo, hvala ti na ovome’”, kaže Džodžaljević.

Fikret se nije vraćao da živi u Vlasenici, kuću je napravio u Živinicama, gdje je podigao djecu. Poslije je saznao da je Miki poginuo u ratu.

“Meni je žao što se njemu to desilo… Nikada nismo otišli u Vlasenicu da nismo otišli njemu na grob, da zapalimo svijeću”, kaže Džodžaljević.

BIRN BiH nije uspio kontaktirati Čedu Vržinu za komentar na ovu priču.


Policijska stanica Vlasenica. Izvor: BIRN BiH

Progoni, silovanja i ubistva

Džodžaljević je svoja saznanja o ratnim dešavanjima u Vlasenici ispričao i na Sudu BiH, svjedočeći na suđenju Radenku Staniću, Miroslavu Kraljeviću i Goranu Gariću, koje Državno tužilaštvo tereti za progon bošnjačkih civila u Vlasenici, nezakonito hapšenje, protivpravno zatvaranje, ubistva, seksualno zlostavljanje, mučenje, nestanke i druga nečovječna djela počinjena tokom 1992. i 1993. godine.

Za zločine počinjene u Vlasenici, pred Sudom BiH u toku su suđenja i Radetu Gariću, Simi Stuparu i Zoranu Tešiću.

Pred Haškim sudom 2005. godine – nakon što je priznao krivicu da je 1992. učestvovao u ubistvima, silovanju i mučenju bošnjačkih zatvorenika u logoru “Sušica” u Vlasenici – bivši upravnik tog logora Dragan Nikolić zvani Jenki osuđen je na 20 godina zatvora.

Pred Sudom BiH 2011. godine Predrag Bastah je pravosnažno osuđen na 22 godine zatvora za učešće u ubistvima civila, nezakonitim zatvaranjima, prisilnim nestancima i preseljenju stanovništva u Vlasenici, a s njim i Goran Višković na 18 godina zatvora.

U ovim presudama utvrđeno je da je većina bošnjačkog stanovništva protjerana iz Vlasenice 1992. godine. Prije toga, kako stoji u presudama, najmanje 8.000 nesrpskih civila je bilo zatočeno u hangaru logora “Sušica”. Mnogi od muškaraca su ubijeni, uključujući 140 zatočenika, kako se navodi, ubijenih u septembru 1992. godine.

Svetlana Broz je istraživala priče heroja rata koji su spašavali svoje sugrađane, i za BIRN BiH je kazala da humane priče koje se otkriju 25 godina nakon rata daju novu nadu.

“Primjer u Vlasenici govori o jednom prekrasnom čovjeku, koji je bio i ostao čovjek, koji nije pristao na zločin sopstvene grupe, nego se tome suprotstavio. U svakom mjestu, kada ga shvatamo najgorim, najstrašnijim, jer je u tom mjestu učinjeno mnogo zločina, ipak postoji neki čovjek koji se tome suprotstavio, nije mogao javno, ali je uspio nekome da pomogne”, izjavila je Broz.


Memorijalni centar Rakita u Vlasenici, arhiv. Izvor: Azra Husarić

Pakao rata u Vlasenici zbog pomoći komšije preživio je i Hajrudin Gogić.

On je za BIRN BiH kazao da je u Vlasenici izgubio 43 člana porodice. Brata je pronašao prošle godine, a za drugim članovima porodice i dalje traga. Među njima bi bio i on sam, kako je rekao, da ga nije spasio podstanar Nedeljko Sokanović.

“Došli su pred kuću, strpali me u auto i odveli me u zatvor da dam izjavu. Kada sam stigao, odmah su me odveli na drugi sprat i počeli su me maltretirati, udarati, prebijati, dok me nisu oborili. Navečer oko pola devet su me pustili, jer je došao moj podstanar Nedeljko i založio sebe da mene puste”, kazao je Gogić.

Svjedočeći na Sudu BiH, Gogić je izjavio da je Nedeljko rekao: “Morate ga pustiti… Ako treba, ja ću umjesto njega.”

“Ja sam mu toliko zahvalan, založio je svoj život za mene, ne mogu se nikad odužiti tom čovjeku na pomoći. Ja ne bih izašao da nije njega. Ja sam trebao biti likvidiran u tom zatvoru, rekli su mi: ‘Večeras ćeš priznati i riješit ćemo te se’, a Nedeljko je došao i izvukao me”, dodao je on.

Sokanović je rekao Gogiću da odmah ode preuzeti propusnice i da ide iz Vlasenice s porodicom, što je on i uradio 15. maja.

“Prošao sam dva punkta, na punktu u Lukama su rekli: ‘Skloni tu stožinu, nek prođe Hajrudin’ (…) Ja sam ključeve od kuće dao Nedeljku, rekao sam: ‘Ako preživim, vidimo se nekad, ako ne, živi i čuvaj se’”, prisjetio se Gogić, koji se nakon rata vratio u Vlasenicu.

Sokanović nije želio da razgovara s BIRN-om BiH o tome kako je spasio Gogića.


Vlasenica. Izvor: BIRN BiH

Nepoznati heroji

Svjedočeći u predmetu protiv Radenka Stanića, Miroslava Kraljevića i Gorana Garića, svjedok Mehmed Talović je ispričao da je sa suprugom, djecom i bratom putovao iz Bratunca 11. maja 1992., kada su njega i još nekoliko muškaraca u Vlasenici “skinuli” s kamiona kojim su putovali, a žene i djecu pustili da idu.

On je tada ispričao da je pred policijom u Vlasenici fizički zlostavljan dok jedan muškarac, koji je gledao šta se Taloviću dešavalo, nije odveo njega i njegovog brata do mjesta gdje su iz pravca Bratunca naišla dva autobusa sa ženama i djecom.

“Prišao je kasnije meni i bratu. Rekao sam mu: ‘Hvala ti, jarane.’ Odgovorio je: ‘Ništa ne pričaj, ulazi, dobro si me ošišao’”, kazao je svjedok i pojasnio da je prije penzionisanja radio kao brico.

Talović je za BIRN BiH rekao da ni danas ne zna ime čovjeka koji ga je spasio.

Svetlana Broz objašnjava da su u BiH heroji rata ljudi koji uglavnom ostaju obilježeni kao izdajnici u svom narodu.

Prema njenim riječima, to se dešava iz razloga što su oni “ogledalo u kojem zločinci i oni koji su šutjeli vide da su bili nakaze koje su sijale zlo i sakrivali ga od istine”.

“Oni bi najradije razbili ogledalo kada bi smjeli i kada to ne bi bilo kažnjivo”, kaže Broz.

Heroji rata, kako kaže Broz, pomažu shvatanju da je i na prostorima koji su iznjedrili toliko zla, bilo i dobrote koju vrijedi spomenuti i sačuvati.

“Mi ne možemo graditi budućnost na tlu zla ma koliko ono veliko bilo, i moramo zabilježiti kako se nikad više ne bi ponovilo. Ali možemo graditi budućnost na dobroti, a ti ljudi su zapravo zaštitnici dobrote koji će nas jednog dana odvesti u neki zajednički život”, kaže ona.

Azra Husarić


This post is also available in: English (English)