Gavrilo Stević oslobođen optužbi za ratovanje u Ukrajini

Stević je prva osoba iz Bosne i Hercegovine koja je optužena za ratovanje u Ukrajini.

Kako je rekao predsjedavajući Vijeća Branko Perić, Tužilaštvo BiH nije dokazalo navode optužnice prema kojima je Stević u julu 2014. godine preko Graničnog prelaza Pavlovića most otišao najprije do beogradskog aerodroma “Nikola Tesla”, a potom i do Moskve, te dalje do Rostova na Donu i u Ukrajinu, gdje se, s još nekoliko osoba iz BiH, pridružio paravojnoj i parapolicijskoj formaciji “Jovan Šević”.

“Nakon ocjene dokaza u njihovoj ukupnosti, ne zaključuje se van razumne sumnje da je optuženi počinio djela koja mu se stavljaju na teret”, kazao je Perić.

On je tokom izricanja presude rekao da Sud nije imao nijedan dokaz kakvo svojstvo je imala jedinica “Jovan Šević”, kada je osnovana i kako je bila opremljena. Perić je objasnio kako je ovo prvi slučaj odnosno suđenje za pridruživanje paravojnim formacijama u Ukrajini i da “Sud nije imao praksu u kojoj je neko drugi već odlučivao”.

Predsjedavajući Vijeća je kazao da je pouzdano utvrđeno kada je Stević napustio BiH i kada se vratio u zemlju, da je van zemlje boravio dva mjeseca i 15 dana, ali da nije bilo dokaza gdje je boravio i da li je boravio na prostoru Luganska.

“On je priznao da je boravio u Lugansku, ali pod sasvim drugim okolnostima. S obzirom da je optuženi priznao da je bio u Ukrajini, razmatrali smo da li ima dokaza da je bio član paravojne formacije”, rekao je Perić i dodao da “o tome postoji samo jedna slika optuženog”.

“Boravak na nekom prostoru i slika nisu dokaz da se pridružio paravojnoj formaciji. Iz fotografije se moglo shvatiti da se radi o hvalisanju, a ne stvarnoj situaciji”, kazao je Perić.

Optužba je navodila kako je Stević tužiocima rekao da je u Ukrajinu išao kao novinar i književnik i da mu je komandant jedinice i lokalnog kozačkog atamana to i odobrio.

Za dokaze za koje je Tužilaštvo tokom suđenja kazalo da su pribavljeni sa interneta ili kroz novinske članke, Perić je rekao “da se ne pribavljaju da bi bili dokaz u krivičnom postupku, nego mogu biti samo informacija za istragu”.

Tužilaštvo BiH se u optužnici protiv Stevića pozvalo na izjave svjedoka o tome kako je on na teritoriji Luganske oblasti “bio običan vojnik” i da je “na punktovima vršio kontrole saobraćaja, vozila i ljudi”, za šta je dobijao platu od 500 eura mjesečno.

Prema optužnici, Steviću je u odlasku u Ukrajinu pomogao “Ravnogorski pokret”, te je Bratislav Živković iz “Ravnogorskog pokreta” putovao iz Beograda s grupom dobrovoljaca u kojoj je bio Stević.

Tužilaštvo je tvrdilo da je grupa isprva bila smještena u odmaralište na obali Dona i da su u Rostovu zatekli aktiviste ruske dobrovoljačke vojske i privatne firme koja je tražila “obezbjeđenje humanitarnih konvoja”. Dobrovoljci iz Rusije su, prema Tužilaštvu, tražili dobrovoljce za ratovanje u Donjecku i Lugansku, i grupa od 15-ak ljudi je iz Rostova otišla u bazu “Novoruske vojske koja je nosila naziv ‘Krim’ te da su u bazi dijeljeni uniforme i oružje”, a Stević je zadužio pištolj.

Na ovu presudu postoji mogućnost žalbe Apelacionom vijeću Suda BiH.